SRPSKO NASLEĐE
   ISTORIJSKE SVESKE
   BROJ 3MART 1998.
SRPSKO NASLEDJE

PONOVO PROČITATI

Ljudevit Vuličević, pravednik i mučenik, bio je borac jedne izgubljene bitke: "Ja sam iz tuđine mnogim Hrvatima pisao reči svoje ljubavi prema sinovima velike slavijanske porodice, ali mi nijedan od njih nikad ne odgovori! "

OTRGNUTI MIRISNI CVET BUJNOGA NAŠEG VRTA

Piše:
Radovn
Tomašević

"Ljudevit Vuličević, iz Cavtata, Srbin i katolik, stekao je za života veliku književnu slavu. Tragajući za Bogom, nesmirena duša, odrekao se papstva i postao "propovednik Jevanđelja". Srpstva, kojem ga je majka naučila, ne odreče se nikad. Danas, ima li šta srpsko u Cavtatu, osim grobova? Ostade li šta od njegove književne slave, osim zaboravljenih rukopisa? Koje bi valjalo ponovo pročitati. Ako ništa, ono bar zbog redova koje je pisao o Srbima i Hrvatima, pitajući se: "Ko može jemčiti da će Srbi i Hrvati doživeti da vide svršetak svojega ubitačnog razdora?

Hrvat hoće Srbinu da bude brat? Je li to zbilja? Mogu li ja to vjerovati? Spavam li il' bdijem? pisao je jula meseca davne 1903. godine, iz dalekog Taranta, listu "Dubrovnik", glasilu dubrovačkih i uopšte primorskih Srba katolika, protestantski propovednik i tada već slavni srpski pisac LJudevit Vuličević. I pokušavajući da svojoj začu-đenosti sam pruži odgovor, ovaj apostol hrišćanske ljubavi i sveslovenskog nacionalnog bratstva, bez razlike vere, kako se tada govorilo, koji je celoga svog dugog veka na toj vatri goreo i mnogo se puta opekao, uprkos plamenim željama ("Ako je to zbilja, svi ćemo tome pomoći i rado dati ruku. Moramo!"), nije mogao a da ne ostane krajnje uzdržan.

- Ja sam iz tuđine - kaže - mnogijem Hrvatima pisao riječi svoje ljubavi prema sinovima velike slavjanske obitelji, i plačući od ljubavi ja sam im pisao i govorio o svojoj ljubavi, ali mi nijedan od njih nigda ništa ne odgovori. NJihova mi bratska ljubav ne bi darežljiva nijednom riječju, i to jedino što sam Srbin i što se dičim ovijem imenom. Kad uljudnosti i nježnosti nema u malenijem odnošajima, bila bi obmana nadati se da će toga biti u većijem. Hristos reče: "Koji je vjeran u malom i u mnogom je vjeran; a ko je nevjeran u malom, i u mnogom je nevjeran."

Govori se o slozi Srba i Hrvata! - nastavlja Vuličević.

- Je li to zbilja? Može li to biti gdje nema temelja znamjenita počitanja? Je li to unutra-šnja, prava živa potreba srpskoga i hrvatskoga srca i duha, ili je prazna riječ, koja zvuči, neplodno prolazi, i gubi se s vjetrom i maglom!

Ako je ovo potreba, i prava i živa naša želja da među Srbima i Hrvatima ne bude više zida zavisti, svađe i nesloge, moramo svi mnogo popustiti i oprostiti; govorim svi, i Srbi Hrva-tima, i Hrvati Srbima, jer smo svi krivi, svi Bogu i bratu svome sagriješismo. Svi smo potlačili bratsku svetu ljubav i pogazili svoju čast, gazeći čast svojega brata. Ako koji govori da nije, onaj laže, u njemu nema istine.

Ali ja mislim, mogu misliti, što me djela siluju ovako misliti, da se u nama još nije začela ova plemenita sklonost. Mi smo, Srbi i Hrvati, bogati bolnijem i krvavijem iskustvom; mnogo smo i mnogo patnjom naučili. Znamo da je razdor naša glavna mana i nemoć; ali ovo naše znanje nije nam još živo i duboko u srce sišlo da nas prigne, da nas usili dati se bratu i s bratom se pomiriti. Odlučeno je da mi još mnogo i mnogo moramo patiti prije nego se smirimo i od dva naroda učinimo jedan narod...

Borac u unapred izgubljenoj bici


"Srpski sinovi, ljubite svoju mater! U njoj je blago dobrote i neutrudna, neprestana sila požrtvovanja: njom se brinite. Ničija mati ne ljubi kako ljube srpske matere... U srpskoj je materi srpska povjest, srpska duša, srpski anđeo!"


Tako je početkom ovog veka, s velikim oprezom i pesimizmom, razmišljao o mogućnostima srpsko-hrvatskog nacionalnog iz-mirenja i eventualnog ujedinjenja tada još uvek veliki, a potom ubrzo sasvim zaboravljeni LJudevit Vuličević, čovek blagorodan i nadaren, čijom će se i književnom i ljudskom sudbinom istorija gorko poigrati, određujući mu da bude učesnik, tumač, pesnik i prorok jednog mračnog raskola i tragedije koja, evo, čitav vek ne prestaje.

Kada je austrougarska okupacija Bosne i Hercegovine, 1878. godine, ljuto zavadila Srbe i Hrvate, kaže književnik Vasa Stajić, pisac Vuličevićeve biografije, ovaj "visoko diže srpsku misao protiv hrvatske". "On je prihvatio srpska shva-tanja i napao je Hrvate tako da je danas upravo neprijatno obja-vljivati te članke", bio je prinuđen da naglasi Stajić, verujući kao i mnogi drugi Srbi da je političkim ujedinjenjem južnoslovenskih zemalja i nastankom versajske Jugoslavije srpsko-hrvatski raskol prevaziđen i okončan. Na žalost, pesnik je bio pronicljiviji od kritičara, video je i dalje, i dublje. U citiranom članku iz 1903. Vuličević, pravednik i mučenik, borac u jednoj unapred izgubljenoj bici (jer je istinom ratovao protiv jedne bezočne i dobro organizovane propagande), izriče sukobljenim Srbima i Hrvatima groznu pretnju, koja danas pomalo liči na predskazanje:

- Bog ljudima i narodima ponuđa dva nauka: nauk dobra i nauk zla. Ko se dobrom ne nauči, hoće zlom. Ovo je zakon i jezgra povjesti. Ali, ko može jemčiti da će Srbi i Hrvati doživjeti da vide svršetak svojega ubitačnoga razdora? Mru osobe, mru narodi; kako smrt mete one, tako mete i ove; kod nje veće i manje nema smisla i važnosti. Ona mete i ne broji, niti mjeri. Pa još nešto moramo primjetiti, i to jest da narodnosti malo po malo gube svoje vlastito obličje. Valovi se miješaju; male i velike rijeke prestaju na obali mora; čovječnost srka narodnost; neograničen ukinuće ograničena: sve je dobro, ali je ljubav bolja, najbolja!

Od srpstva su ostale elegične pesme i grobovi

Ako se nešto od toga već ispunilo, onda se svakako ispunilo upravo na onoj narodnosti koja je iznedrila Vuličevića, na Srbima katolicima, za koje se, sa izuzetkom malobrojnih pojedinaca, više ne može reći da postoje, jer su se pretopili u Hrvate. Ako je Vuličevićev rodni Cavtat još pre sto godina bio sav srpski, i njegov pesnik mogao da kaže da "Cavtat, srp-ski cvijet, divotno cvati pored srpskog Dubrovnika", danas mi moramo s žalošću priznati da su ti srpski cvetovi surovo potrgani i pogaženi, da je srp-stvo u njima sasvim uvelo, da je na umoru, ako nije već i umrlo. Kada je JNA, 1991. godine, u bunilu, ne znajući ni šta će sa sobom, a kamoli sa srpstvom, zauzela Cavtat, nije u njemu našla živoga srpstva ni u tragovima. Posvuda je bio samo HDZ. Istina, zatekla je na Rokovom vrhuncu više grada grobove Bogišića i Bukovca, Zore, Bratića i Vragolova, i Meštrovićev mauzolej Račića, ali nije znala čiji su to grobovi, ni kojega su to naroda svetinje.

Vreme leti i sve sa sobom nosi, kako kaže pesnik, a od svega katoličkog srpstva na Primorju ostalo je samo ono što se opire i ne da nositi, a to su uspomene, to su elegične pesme u prozi LJudevita Vuličevića. Ima mišljenja da je on srpsku književnost zadužio najlepšim primercima poezije u prozi, ali sud o tome da ne donosimo mi, da to prepustimo književnoj kritici i istoriji, ako se interesovanje za ovog zaboravljenog pisca bude ikada obnovilo. Ipak, smatramo da Vuličevićevo delo valja ponovo pročitati, i to ne samo kao beletristiku, književnost lepu i tužnu. Pogotovu ova dva zapisa od pre sto godina, koje objavljujemo, ova dva obrasca rodoljubive poezije.

Franjevac koji je govorio: "Meni nema uzde"

Vuličeviću je Ljudevit (ita-lijanski Lodovico) bilo monaško ime. Rođen je 30. septembra 1839. godine i na krštenju je dobio ime Petar Jeronim. Bio je čedo ljubavi, te je rastao samo uz majku, Jelenu Vuličević, čije je i prezime poneo.

- Mati Jele bila je malome Petru Jeronimu i otac i majka - piše Vuličevićev biograf Stajić. - U ljubavi prema jedincu lakše ona zaboravljaše gorke svoje žalosti. Dojila ga je i hranila, a posle prelivala svoju dušu u njegovu, blagom i tihom svojom dušom stišavaše ona nemirni i burni duh budućeg borca. Pevala mu je narodne pesme i kazivala pripovetke (a u Cavtatu se i danas zna da je Vuličevićeva mati odlično pevala) i vezala ga time za naš narod tako da dugo školovanje u tuđini, i život u tuđini, ne mogaše prekinuti tu vezu.

Pučku školu završio je u rodnom gradu, a onda je 1854. godine stupio kao kandidat u franjevački red, te u dubrovačkom franjevačkom samostanu obukao redovničku haljinu. Tu je završio gimnaziju, te 1856. bi premešten u franjevački manastir svetog Pankracija u Bara-banu, u Mletačkoj Pokrajini. Tu je svečano zavetovan i postao monah, da bi potom u Veneciji studirao filosofiju dve i teologiju tri godine. U Du-brovnik se vratio 1862. godine kao školovani sveštenik.

Slobodouman ("Meni nema uzde!" - zapisao je o sebi), brzo je došao u sukob sa franjevačkim starešinstvom u Dubrovniku, pa je jedno vreme proveo kao misionar u Albaniji. Ali ni tu nije našao mira, i napuštajući patrijarhalni Skadar, poželeo mu je: "Dao Bog da nikada ne okušaš sreću civilizacije Zapadne Evrope!" Dakle, relacije Istok - Zapad bile su mu već tada dobro poznate. Uskoro je istupio iz franjevačkog reda i postao svetovni sveštenik u Istri. Tu je počeo da se bavi novinarstvom, kao saradnik tršćanskog "Čitadina" i kao izdavač i urednik "Pensiera", glasila Radničkog društva iz Pule. Napustivši sasvim sveštenički poziv i katoličku crkvu nastanio se u Trstu, gde je radio kao privatni učitelj. Tu ga je zatekao zaslužni kulturni radnik iz Hercegnovog Tomo Krstov Popović, koji piše:

- Ja sam se poznavao s Vuličevićem u Trstu, svršetkom godine 1879. kad sam bio imenovan sekretarem srpske pravoslavne trijestinske opštine. Tada sam zatekao u Trstu lijepu kitu naše omladine - Srba prvoslavne i katoličke vjeroispovijesti - kojoj je Vuličević bio četovođa. U toj omladini bilo je i Vojvođana, i Srbijanaca, i Bosanaca s Hercegovcima, pa Dubrovčana, Bokelja i ostalih Dalmatinaca, pona-mještanijeh po raznijem radnjama u Trstu. Najviše bijaše Bokelja, sve kapetani na Lojdovim brodovima. U ovo doba Vuličević je u Trstu davao privatne lekcije đacima po familijama, i pisao članke po novinama, šta više izdavao i uređivao omladinski književni list "II Djovane".

Učio srpstvu Aleksu Šantića

Učenike je svoje ponajviše učio rodoljublju, napajajući mlade duše "našim milim srpstvom". Između ostalih i budućeg pesnika Aleksu Šantića.

Godine 1882. Vuličević postaje propovednik i evangelista protestantske Valdeške crkve u Italiji, i u toj misiji, i u toj službi ostaće do kraja života. Umro je u Napulju, 27. jula 1916. godine. U Napulju je i sahranjen, a na nadgrobnoj ploči, prema njegovoj predsmrtnoj želji, isklesan je sledeći natpis:

Lodovico Vuličević
scrittore serbo
predicatore dell' Evangelo
negli sviamenti del mondo trovo
per la chiesa Valdese
il Cristo sua rendenzione.

(Ljudevit Vuličević, srpski pi-sac, propovednik Jevanđelja, u svom lutanju po svetu pronašao je u Valdeškoj crkvi Vaskrsenje Hrista)

U srpskoj književnosti Ljudevit Vuličević javlja se 1879. godine knjigom "Moja Mati", poetskim manifestom jednog uzvišenog čovekoljublja i rodoljublja. Ta je knjiga u svom vremenu ostvarila znatan uticaj i za piščeva života doživela tri izdanja, a i danas bi je valjalo iznova čitati, pa i detaljno proučiti, i sa kulturološkog i sa sociološkog stanovišta, jer ona jasno otkriva izvore našeg nacionalnog duha, izvore nacionalnog osećanja našeg čoveka, otkriva modele u kojima se naš narod održavao kao etnička zajednica tokom dugih vekova ropstva.

Smatrajući da je sva blaga svoje duše pocrpeo iz majčine nauke i majčine ljubavi, a ne iz sveta izopačenog i prevarnog, Vuličević lako razotkriva u čemu je tu tajna: "Materina se nauka ne nameće ni strahom, ni namišljenijem načinima, nego ona ulazi u srce milijem njego-vanjem".

Bog u duhu, mater u krvi


"Cavtate, sanjo i žudnjo moja, jedino u tebi ja videh da čovek, za malo trenutaka, može čestit biti", pisao je Ljudevit Vuličević o rodnom Cavtatu, o kome pesnik reče: "Cavtat, srpski cvet, divotno cvati sred srpskog Dubrovnika".


- Blago onima koji se svijetu opiru! - kaže pesnik. - Blago mladićima u kojima nije utrnula materina svijest, i nije se u njihovu srcu ohladila vjera i ljubav kojom ih mati zadoji i zasiti! Oni neće zaći s puta pravde i istine, ali ako bi i zašli, to bi bilo za malo vremena: brzo bi se opomenuli svoje matere, brzo bi joj u svojoj krvi čuli milen glas, i njihov grijeh ne bi bio k smrti. Kako imamo Boga u svojemu duhu, tako imamo mater u svojoj krvi. Biser se može opoganiti, ali se ne može izgubiti. Materina ljubav spasava sina. I mene spasi ljubav moje matere.

U toj ljubavi je izvor Vuličevićeve vere i samopouzdanja, i osnov njegovog blagog, poetskog nacionalizma:

- Srpski sinovi, ljubite svoju mater! U njoj je blago dobrote i neutrudna, neprestana sila požrtvovanja; njom se brinite. Ničija mati ne ljubi kako ljube srpske matere. Našijeh je mate-ra dobrodjetelj koja se obilato još nalazi u našem narodu. Moramo pripoznati i spovijediti ovu njihovu slavu. Kad čitav svijet (sad mačem, a sad prijevarom) nasrtaše na Srbe; kad nas sa sviju strana tama i smrt obastirahu, matere nam bijahu utjeha, vidjelo. Narodne pjesme i pripovijetke sadržavaju događaje, iskustvo, mudrost i duh davnijeh našijeh praotaca; naše matere (pjevajući one pjesme i kazujući one pripovjetke) umjetno svojoj djeci udahnjuju silu, junaštvo i duh srpskoga naroda. U srpskoj je materi srpska povijest, srpska duša, srpski anđeo. Plemenita i nježna osjećanja moje matere srcu su mi sila, a glavi slavna duga svjetlosti i smjelosti.

Zaboravljeni književni velikan

Pre sto godina, Srbi obe vere lako su razumeli Vuličevića i lako su u njegovoj srpskoj majci prepoznali pravdu i istinu svojih duša. To je piscu donelo ve-liku popularnost u onom vremenu. Iako je živeo u tuđini, daleko od svog naroda, svuda su ga voleli, a u rodnom Cavtatu imao je malenu opštinu svojih prijatelja i privrženika, koje je nekoliko puta posetio. Jednu od tih poseta beleži list "Dubrovnik" 16. jula 1905.:

- Sijed, s velikom i lijepom bijelom bradom, uspravna tijela, miran i tih, prošao je nekoliko puta dubrovačkom Placom, a svi smo se okretali: ono je LJudevit Vuličević, pisac knjige "Moja Mati".

Sto godina kasnije, Srbima su i "Moja Mati" i Vuličević sas-vim nepoznati. A ni neke srpske majke više nisu ono što su nekad bile. U nekim, navodno emancipovanim majkama naše dece kao da više nema srpske istorije, ni srpske duše, ni srpskog anđela. Možda je u tome, a ne u nečemu drugom, današnja drama našega naroda, koji je, otuđen od svojih izvorišta i utočišta, izgubio i samopouzdanje.

 
| vrh strane | sadržaj broja |  

PRVI BROJ SRPSKOG NASLEĐA IZAŠAO JE IZ ŠTAMPE NA BADNJI DAN LETA GOSPODNJEG 1998.


[ novi broj | arhiva | kontakt | promena jezika ]
webmaster@srpsko-nasledje.co.yu


Copyright © 1998. NIP „GLAS“