SRPSKO NASLEĐE
   ISTORIJSKE SVESKE
   BROJ 5MAJ 1998.
SRPSKO NASLEDJE

Slučaj Dinka Šakića, komandanta Jasenovca: Pred izvesnošću da će morati da sudi jednom "rasnom ustaši", Tuđman nije mogao da smisli ništa bolje nego da potraži i jednog "vrsnog četnika" - vojvodu Đujića, po starom principu "komunističke simetrije", uz pogledavanje prema Beogradu koji mu nudi pomoć u delikatnoj situaciji

JEVREJSKA "UROTA" PROTIV HRVATSKE

Piše:
Milan Nikolić
Iako se komandant jasenovačkog logora Dinko Šakić nalazi na prioritetnoj A-listi ratnih zločinaca Ujedinjenih nacija, on pola veka živi pod svojim punim imenom i prezimenom u Argentini, putuje po svetu, posećuje Zagreb 1995. godine, razgovara s Tuđmanom, deli intervjue, čak je i jedan beogradski list objavio na pune četiri stranice razgovor s njim još pre tri godine. I tek sada svet otkriva "hrvatskog Ajhmana", a vlade Hrvatske i Jugoslavije traže hitno njegovo izručenje od argentinskih vlasti da mu sude

"Hrvatska nije bila fašistička država. Tu nam tezu Srbi podmeću" Jasenovac je bio uzoran logor kojeg su hvalili i predstavnici međunarodnog Crvenog krsta"

"Vršio sam samo svoju dužnost"

"Prema trajanju logora i broju pučanstva u njemu,pomor je bio normalan, umirali su prirodnom smrću, ako je bilo streljanja,to je bilo samo po sudskom nalogu" "Jasenovac je bio ustanova pravne države"

"Nikog nismo stavili u logor zbog vere ili rasne pripadnosti"

"Unutrašnju organizaciju i raspodelu hrane vršili su Židovi"


Svi značajniji svetski i "domaći" mediji od Triglava do Đevđelije objavili su prošlog meseca, gotovo kao senzacionalnu vest da je Centar Simona Vizentala otkrio da se u Argentini krije bivši upravnik ustaškog logora Jasenovac Dinko Šakić i uz pomoć moćnih jevrejskih organizacija zatražio od argentinskih vlasti izručenje tog krvnika odgovornog za smrt stotina hiljada ljudi.

U pravoj poplavi napisa, usledilo je takmičenje u opisivanju "uzbudljivog" lova na ovog ratnog zločinca i skiciranju njegovog životnog portreta s obaveznim nagađanjem na sudu koje zemlje će završiti, jer je predsednik Menem izjavio da će Argentina izručiti Šakića čim dobije zvaničan zahtev za ekstradiciju. Šakić je postao čak i tema američke vlade. Portparol Stejt dipartmenta Džejms Rubin je izjavio da su "optužbe protiv Šakića toliko teške da zaslužuju sudsko rasvetljavanje", a da na to rasvetljavanje imaju pravo Hrvatska, Srbija, Slovenija i Bosna i Hercegovina. Tog trenutka je počela trka između Hrvatske i Jugoslavije. Vlade obe zemlje su saopštile da će zvanično zatražiti ekstradiciju Šakića od argentinskih vlasti, s tim što je hrvatska vlada saopštila "da ne dolazi u obzir da on bude izručen SRJ".


"Iz čista mira izdvojio bi par ljudi, i ubio ih iz pištolja. Ne bi trepnuo, bilo mu je svejedno, nije ni birao, samo da ima krvi." (svedočenje Dragutina Kona)
"E, tebe ću, doktore, kao klasnog neprijatelja, osobno streljati!", rekao je Šakić (po svedočenju Dragutina Škrgetića, o ubistvu Mila Boškovića).
"Bez razloga, oko Uskrsa 1943, izrešetao je jednog izgladnelog logoraša" (svedočenje Jakova Fincija)...
Dinka Šakića terete da je lično, iz razonode i sadizma, ubio dvadeset logoraša. A on kaže: "Sa svojih sedamdeset, kad imam djecu i unuke, ponavljam: Opet bih učinio isto!", uz dodatak: "NDH je bila temelj na kojem je izgrađena današnja Hrvatska."


Tako je ispalo da je Dinko Šakić jedna vrsta "hrvatskog Ajhmana" koji se više od pola veka vešto krio i uspešno izbegavao sve zamke. Da nije tragično, bilo bi crnohumorno. Iako je Dinko Šakić jedan od 2700 ratnih zločinaca iz Drugog svetskog rata kojeg su Ujedinjene nacije stavile na prioritetnu A-listu ratnih zločinaca koje treba odmah uhapsiti, gde god se pojave u zemljama UN i izvesti pred sud, ovaj krvolok i komandant najstrašnijeg nacističkog logora smrti u Evropi, ne samo da se nije krio kao Ajhman, menjao zemlje, imena i zanimanja, već je od 1947. godine živeo u Argentini pod svojim punim imenom i prezimenom i pod punim imenom putovao širom sveta po zemljama članicama Ujedinjenih nacija.

Kako je sam Šakić izjavljivao u mnogobrojnim intervjuima, često je putovao u SAD, Španiju, Nemačku, svuda gde su se održavali ustaški skupovi i pripremala strategija rušenja Jugoslavije. Svakog maja redovno je prisustvovao komemoracijama streljanih ustaša u Blajburgu u Austriji, nekoliko stotina kilometara južnije od bečkog Centra Simona Vizentala. Sa jednog takvog blajburškog skupa, godine 1990, u vreme završne faze Tuđmanovog preuzimanja vlasti, preko "Slobodne Dalmacije" uputio je poruku podrške novom hrvatskom režimu. Samo četiri godine kasnije, za vreme posete Argentini, primio ga je u Buenos Airesu, lično Franjo Tuđman i s njim se zadržao u razgovoru 17 minuta.

Intervju sa jasenovačkim krvolokom
u srpskom listu

To je bio signal da je vrhovnik amnestirao i pod svoje skute uzeo Dinka Šakića, pa je "Panorama", "Magazin" i još nekoliko hrvatskih listova objavilo opširne intervjue s nekadašnjim komandantom Jasenovca. U jednom od njih on je rekao da može da dođe u Hrvatsku kad god hoće, ali ne želi da stvara neprilike predsedniku "kome bi trljali nos što Zagrebom hoda ratni zločinac". Ipak, uticajna američka jevrejska organizacija "Bnai Brit", na osnovu izjava mnogih očevidaca, utvrdila je da je Šakić u maju 1995. godine ipak bio u Hrvatskoj i slobodno šetao trgom Bana Jelačića.

Dinko Šakić postao je komandant Jasenovca sa 22 godine, i komandovao je od 1942. do kraja 1944.: Više od 600 hiljada žrtava, 19 500 hiljada mrtve dece, 25 000 Jevreja

Storija o Dinku Šakiću je priča o internacionalnom licemerju svih onih zemalja kroz koje je on punih pola veka slobodno šetkao, iako su ga one uvrstile u "prvu ligu" ratnih zločinaca i hrvatskog režima koji ga je rehabilitovao, a sada hoće da mu "pošteno sudi". Ta priča ne zaobilazi ni vlast ove zemlje onog trenutka kad se vlada SRJ upustila u trku s Hrvatskom oko ekstradicije Šakića. Pod pretpostavkom čak i da nije znala o blajburškim turnejama jasenovačkog krvoloka, njegovim susretanjima s Franjom Tuđmanom i njegovim medijskim promocijama, vlada SRJ je još pre tri godine mogla da zatraži od Argentine izručenje Šakića, samo da je čitala beogradsku štampu.

Tada je, 7. aprila 1995. godine (tri dana pre godišnjice NDH), beogradski nedeljnik "Intervju", koji je bio u vlasništvu patriotske porodice braće Karić, a uređivao novinar Milomir Marić, objavio na pune četiri stranice lista intervju s Dinkom Šakićem pod podnaslovom: "Tvorci Hrvatske - Dinko Šakić, upravnik jasenovačkog logora" i naslovom "Vršio sam svoju dužnost". Jedan srpski list prenosi cinične laži dokazanog ratnog zločinca gotovo bez ijedne ograde ili sumnje, niti ih demantuje bezbrojnim istorijskim činjenicama i dokumentima, pa je tako razgovor s monstrumom sveden na razgovor s uglađenim državnim činovnikom koji je samo obavljao svoju dužnost.

U uvodnom delu intervjua, autor piše da se sa Dinkom Šakićem i njegovom ženom Nadom, inače sestrom ratnog zločinca Maksa Luburića, bez poteškoća sreo u elitnom argentinskom hotelu "Alvear", a novinar ih je bolećivo opisao kao "dva potpuno izgubljena bića među svetinom". Šakić je potvrdio da se on nikada nije krio, da je pod svojim punim imenom uvek živeo u Argentini i vodio jedan restoran. Postao je i član Peronističke stranke, pa čak jedno vreme figurirao i kao kandidat na izborima, tako da je stekao uticajne prijatelje u argentinskom državnom vrhu. Kad je ubijen Luburić, po nalogu poglavnika Ante Pavelića, boravio je sedam godina u Španiji "da sredi tamošnje prilike", naravno ustaške, jer je najbolje poznavao Luburićev rad. Pohvalio se da je lično poznavao generala Franka i prijateljevao s predsednikom vlade Karerom i bratićem današnjeg kralja, princom Alfonsom d' Amperijem, koji je bio oženjen Frankovom unukom.

Ponosan na svoju zločinačku prošlost

Šakić nije propustio da naglasi da potiče iz pravoverne ustaške porodice iz Imotskog. Otac mu je bio gradonačelnik Bosanskog Broda za vreme NDH, koga su partizani ubili u Mariboru.

- Mene su još sa trinaest godina isključili iz svih škola bivše Jugoslavije bez prava polaganja privatnih ispita. Već tada sam bio ustaša.

Na pitanje novinara da li se nečega stidi ili kaje, Šakić odgovara:
- Ponosan sam na svoju prošlost. Obavljao sam dužnost prema svojoj domovini. Nema ni jedne države na svijetu koja nema zatvore i logore i netko tu nezahvalnu dužnost mora obavljati. U ono vrijeme na funkcije, koje sam ja obavljao, mogli su doći samo oni izabrani, koji su shvaćali suštinu ustaške revolucije i opstanka hrvatske države. Nemam se čega stidjeti, ni odricati. Mirno spavam kao beba. Ne stidim se ni pred svojom djecom. Ponosim se. I oni sa mnom. Imam dva sina, jednu kćer i četvoro unučadi.

Ako se ovakav odgovor uklapa u domen psihijatrije o savesti zločinca koji je komandovao klanicom u kojoj je ubijeno najmanje 600 000 ljudi, a danas mirno "spava kao beba", onda ostali Šakićevi falsifikati zahtevaju dokumentovani odgovor istorije. Tako Šakić na pitanje da je NDH bila fašistička tvorevina odgovara:

- To jednostavno nije istina. Mi se ne smijemo od toga prati, mi ne smijemo priznati i pristati na tu tezu, koju nam Srbi podmeću i podvaljuju. Ako mi danas kažemo svu istinu o NDH nemamo se čega stidjeti. Mi nismo bili ni nacisti, ni fašisti.

Esperanca (Nada) Luburić, sa suprugom Dinkom Šakićem, u senci kule-stražare Jasenovačkog logora: Imaju troje dece - Antonija, Tomasa i Marianu, najstariji Antonije ima više od 50 godina. Zapitan da li će da svedoči protiv Šakića, jedan od preživelih, Šimo Klajić, kaže: "Rado bih svedočio protiv tog monstruma. Ali, morao bih da se uzdržim, da mu ne zarijem nož u srce!" Zemaljska komisija Hrvatske za ratne zločine, Dinka Šakića tereti 1947. za smrt "više hiljada nepoznatih žrtava"

Dovoljna je samo gola činjenica da je NDH stvorena na Hitlerovim tenkovima, koji su sa oduševljenjem dočekani u Zagrebu, i da je NDH bila verna kopija nacističke Nemačke. U tome je toliko prednjačila, kao i svaka marioneta, da su je čak i neki Hitlerovi istoričari nazvali "nacističkom nakazom". Paradigma te "nacističke nakaze" bio je Jasenovac, koji je stvoren po uzoru na nacističke logore. Ali dok su Nemci u Treblinki i Aušvicu primenjivali industrijski način ubijanja gasom i streljanjem, u Jasenovcu su ustaše ručno klale, čerečile i masakrirale svoje žrtve na najvarvarskiji i najbestijalniji način tako da su čak i Nemci bili zgroženi. Opunomoćenik Vermahta u Zagrebu Glez fon Horstenau piše u svojim memoarima kako je morao da interveniše kod Pavelića zbog tih zverstava i da je Sava bila tolko zagušena leševima da je ometala plovidbu nemačkim ratnim brodovima.

Logor pohvaljen od Crvenog krsta

Tako Šakić srpsko čitateljstvo uverava da je Jasenovac bio "zakonska ustanova pravne države", jedan uzorni logor koji su hvalili čak i članovi Crvenog krsta, u kojem su "unutarnju upravu, od administracije do raspodele hrane vodili Židovi", da je Luburić bio zaštitnik Jevreja i da "mi nikoga nismo stavili u logor zbog njegove vjere ili rasne pripadnosti. Ako laže Šakić ne lažu bezbrojni Pavelićevi rasni zakoni i uredbe, ali to srpski list ne "spočitava" ratnom zločincu, niti ga pita ako nikoga nisu zatvarali i hapsili zbog vere ili rase već samo zbog rušenja hrvatske države, otkuda da je za vreme njegovog komandovanja logorom u Jasenovcu ubijeno 19 500 dece što je i poimenično utvrđeno.

Šakić odgovara da Jasenovac nije bilo nikakvo mučilište i da je "prema trajanju logora i pučanstva u njemu, pomor bio prirodan i normalan, a ako je bilo strijeljanja onda smo to činili samo po nalogu suda i nikakvog masovnog ubijanja nije bilo". Kao primer, Šakić navodi slučaj istaknutog crnogorskog komuniste Mila Boškovića, koji je osuđen i streljan kao kriminalac zbog krađe hrane u logoru. On izbegava odgovor o broju žrtava u Jasenovcu, ali pošto ne priznaje da je bilo i jednog ustaškog zločina, ispada da u svim onim masovnim grobnicama u Gradini, iz kojih su se godinama posle toga belele kosti kad ih Sava naplavi, leže žrtve "prirodnog pomora" i "pravne države". Na kraju Šakić čak i cinično zaključuje: "Mi smo bili ljudi prema zatočenicima".

Dinko Šakić je sa 22 godine postao komandant Jasenovca i njime komandovao od 1942. do kraja 1944. godine, baš u vreme kad je ova fabrika užasa odnela većinu od oko 600 000 žrtava.

Jedan od preživelih logoraša Dragutin Kon je rekao za Šakića da je bio "larpurlarista zločina" koji je ubijao radi ubijanja:

"Iz čista mira je znao izabrati par ljudi i ubiti ih pištoljem. Nije trepnuo, nije birao, bilo mu je svejedno, samo da ima krvi". Na očigled četvorice logoraša rastrgao je golim rukama jedno malo dete s Kozare i ubio Jevrejina Leona Maskina.

Čak i u slučaju Mila Boškovića, koji Šakić navodi kao žrtvu "pravne države", postoji nekoliko preživelih svedoka da ga je on lično ubio uz reči: "E, doktore, tebe ću kao klasnog neprijatelja osobno strijeljati". Jedan od tih preživelih svedoka, Dragutin Škrgetić, javio se ovih dana riječkom "Novom listu" da potvrdi kako je on lično prisustvovao tom ubistvu kao logoraš. Televizija ITN je prenela izjavu preživelog logoraša Jakova Fincija kao svedoka Šakićevih zločina kad je oko Uskrsa 1943. bez ikakvog povoda izrešetao jednog izgladnelog zatočenika. U dokumentima postoje izjave mnogih bivših logoraša koji terete Šakića za najmanje 20 ubistava. Njegova žena Nada Esperanca Luburić takođe se tereti za smrt dve hiljade logorašica iz ženskog logora u Gradiški.

Jasenovac u temeljima današnje Hrvatske

Ako sve to jedan srpski list "ne zna", već s odobravanjem prihvata Šakićeve izjave o Jasenovcu kao uzornom radnom logoru, a ne najvećem "srpskom podzemnom gradu", onda još može da začudi ili šokira što urednik "Intervjua" pušta Šakića da nadugačko i naširoko ubeđuje srpsku javnost kako je istorijska granica Hrvatske na Drini, da je cela Bosna i Hercegovina hrvatska zemlja, da je to Boka Kotorska, Srem i Zemun i da su Srbi, masoni i komunisti najveći neprijatelji Hrvatske, iako je prethodno priznao da je Andriji Hebrangu, Titovom bliskom saradniku, Luburić rekao dok ga je puštao iz Jasenovca: "Apeliram Andrija na tvoju hrvatsku svijest, brani Hrvatsku u krugovima svojih ideoloških istomišljenika, kao što ja branim Hrvatsku od četnika i velikosrpskih partizana." U slučaju Andrije Hebranga to se kasnije i potvrdilo. Šakićeva oda Hebrangu i Tuđmanu, kao najvećem hrvatskom državniku, koji sa "vrha katedrale vidi šire i dalje od bilo kog drugog Hrvata", samo potvrđuje sijamsko blizanstvo ustaša i hrvatskih komunista. Jedni su stvarali nezavisnu državu Hrvatsku uz pomoć nacističke Nemačke a drugi uz pomoć komunističke Moskve. Na kraju su hrvatski komunisti, Tuđman, Manolić, Boljkovac, Mesić i ostali, kakve li ironije, zatvorili krug i uz obilatu pomoć današnje Nemačke to uspešnije ostvarili nego Pavelić uz pomoć Hitlerove Nemačke. U Hrvatskoj danas Srba više nema. Ono što je ostalo samo je demokratski ukras.

Ali kako je Šakić ovaj intervju dao pre "Bljeska", "Oluje" i "mirne reintegracije" Istočne Slavonije, dok je Srba bilo u Hrvatskoj, iz njegove podsvesti je ipak progovorio zločinac:

- Nakon svega, sa svojih sedamdeset desetljeća, kad imam djecu i unuke, ponavljam: isto bih učinio. Žao mi je svakog ljudskog života, ali moram reći da mi je žao da nismo učinili sve ono što nam se pripisuje, jer da smo to tada učinili, danas Hrvatska ne bi imala problema, ne bi imao tko pisati izmišljotine.


NOVA ISKUŠENJA ZA TUĐMANA:
Vizental najavljuje da će tražiti izručenje Ive Rojnice i Mate Šarlije. Ako je u slučaju Šakića, Tuđman mogao da se pravi lud (samo su se jednom sreli), za Šarliju bi morao da objasni kako i zašto ga je postavio za hrvatskog diplomatskog službenika u Sarajevu, prikrivenog pod lažnim imenom Nijaz Batak. Ivu Rojnicu pokušao je da akrediture za ambasadora u Argentini, ali je predlog povukao kad je izbio međunarodni skandal, a Rojnici, lično uručio, za utehu, visoki Orden kneza Trpimira, valjda za zasluge učinjene Hrvatskoj, dok je bio ustaški zapovednik Dubrovnika.


Većeg priznanja da je jedna država bila izgrađena na zločinu nije moglo biti. Samo nisu stigli da završe posao. Ipak Šakić je u intervjuu izrekao i jednu veliku istinu: "Da nije postojala NDH za četiri godine rata, nikad ne bi moglo doći do 30. svibnja 1990. godine (Kad je Tuđman u Saboru preuzeo vlast u Hrvatskoj od komunista - primedba autora). NDH je bila temelj na kojoj je izgrađena današnja Hrvatska. Tuđmanove čuvene reči da je NDH bila izraz povjesnih težnji hrvatskog naroda samo su eufemizam za Šakićeve reči. Sadašnja Tuđmanova Hrvatska je izrasla iz semena Pavelićeve NDH i njihov genetski DNK je isti. To nije samo eksces i forma, to je suština. Restauracija endehazije je etablirana u sadašnji državni sistem Hrvatske.

Činjenice su neoborive. Ustaška emigracija je sa pet milijardi dolara finansirala rat i naoružavanje Hrvatske. Ministar odbrane Gojko Šušak je pronousirani ustaša kao i mnogi drugi istaknuti članovi Tuđmanove administracije. Nekadašnji Pavelićev velikodostojnik Vinko Nikolić vratio se iz emigracije i bio, sve dok nije umro, zastupnik u Tuđmanovom Saboru. U Hrvatskoj postoje četiri stranke prava koje se otvoreno bore za Pavelićevo očinstvo, javno se pozivaju na ustašku ideologiju, program i paradiraju Hrvatskom u istovetnoj ustaškoj koreografiji i ornamentici kao pre više od pola veka. U Splitu i Vukovaru Đapićevi "pravaši" su pozdravljali nacističkim pozdravom uz gromoglasno: "Bog i Hrvati. Za dom spremni".

Tuđmanova Hrvatska je od NDH preuzela simbole (zastavu, valutu, jezik) i što je najvažnije ideologiju čiste etničke države, tako da u njoj danas živi svega tri odsto nehrvatskog stanovništva. Hrvatska je od vrha do dna zaražena tom ideologijom da se čak i njen predsednik osmelio da lansira anticivilizacijsku ideju da na najstravičnijem mestu zločina, u Jasenovcu, pomeša kosti stotine hiljada žrtava, civila, staraca, žena i nevine dece s kostima njihovih yelata. Čak ni najgori nemački neofašisti nisu se usudili da predlože da u Aušvicu bude podignut zajednički spomenik Gebelsu, Ajhmanu, Bormanu, Hitleru i šest miliona pobijenih Jevreja.

Kako će Hrvati suditi ustašama

Ukoliko zaista dođe do izručenja Šakića Hrvatskoj, predstojeće suđenje će za Tuđmana biti vruć krompir od kojeg će teško proći bez opekotina bez obzira kako se ono završilo. Može li se u današnjoj Hrvatskoj - kloniranoj NDH - organizovati "fer i pošteno" suđenje komandantu Jasenovca, kad ključne položaje vlasti drže ljudi koji o Jasenovcu misle isto kao i Tuđman - da je to bio uzorni radni logor za nepodobne, u kojem je nastradalo jedva tridesetak tisuća ljudi.

Dinko Šakić: "Ja sam miran, vrlo miran. Spasavao sam i pomagao kad god sam mogao. Spasao sam mnogo ljudi" A u jednoj drugoj izjavi cinično primećuje - da smo zaista pobili onoliko Srba kao što se tvrdi, ne bi sad imali problem sa svedocima!

Čim je objavljena vest o Vizentalovom zahtevu za izručenje Šakića, iz hrvatskog Ministarstva pravosuđa, tužilaštva i svih arhiva, nestala je sva dokumentacija o Šakiću, kao što je iz HTV nestalo i 15 dokumentarnih filmova o stradanjima Jevreja u Pavelićevoj državi.

Kako će se na tom suđenju osećati svedoci i kako će se usuditi da govore, okruženi vlašću koja Šakića smatra svojim ideološkim istomišljenikom? Kako će ti svedoci dalje živeti u zemlji čiji predsednik, kako reče bivši ministar pravosuđa Hrvatske i predsednik Saveza antifašističkih boraca Ivan Fumić, "veliča NDH a satanizuje antifašiste"?

To ne može biti suđenje samo Dinku Šakiću, hladnokrvnom i ciničnom ubici, već ustaškoj državi čiji je finalni produkt bio Jasenovac kao simbol ljudske monstruoznosti i destrukcije. Ako bi suđenje bilo zaista korektno, a ne farsa, onda bi se fenomenologija Jasenovca morala rasvetliti u celosti. Od toga da je on nikao na fašističkoj ideologiji i da su u njemu ubijeni ljudi samo zato što su druge vere, rase i nacije. A sve je to direktno u suprotnosti šta o Jasenovcu misli "otac nacije", gotovo kompletna hrvatska državna vlast i političke stranke. Ako Šakić bude osuđen za zlodela kojim ga tereti Vizental, na osnovu dokumenata i istraživanja Zemaljske komisije za utvrđivanje ratnih zločina Hrvatske, onda će to biti veliki poraz Tuđmana i njegove sadašnje politike. Takvo suđenje ne bi samo negiralo njegove tvrdnje i ocene o NDH, Jasenovcu i "pomirbi" ustaša i žrtava zločina, već bi izazvalo bes ustaške emigracije, moćnog vlastodržačkog establišmenta, većine političkih stranaka u Hrvatskoj, a bogami i dobrog dela puka.

Ukoliko bi Šakić bio oslobođen, ili na montiranom suđenju dobio minimalnu kaznu, Tuđman bi zadovoljio moćni ustaški lobi i onaj deo hrvatskog plebsa zadojenog sindromom endehazije, ali bi se sudario s ledom i opasnim otporom međunarodne zajednice, jer sada igru vode uticajne američke jevrejske organizacije, koje vrlo dobro znaju šta je bio Jasenovac. U njemu je nastradalo 25 000 Jevreja.

Tuđman o židovskoj "uroti" protiv Hrvatske

Predsednik američke jevrejske organizacije "Bnai Brit" Tomi Ber, organizacije koja je krajem 1996. posle konferencije o ratnim zločincima na tlu Latinske Amerike pokrenula pitanje Dinka Šakića, izjavio je:

- Ovo suđenje biće prilika za Hrvatsku da pokaže potpunu spremnost za prekid sa prošlošću i to da je Hrvatska iz 1941. sasvim daleko od današnje Hrvatske. Svet će pažljivo pratiti ovo suđenje.

Nema sumnje da će tako i biti. Ako ne osudi Šakića, Tuđman rizikuje konfrontaciju sa svetom. Ali ni to ne bi bio kraj. Vizentalov Centar najavljuje da će uskoro zatražiti i izručenje ustaških funkcionera Ive Rojnice i Mate Šarlije Daiye. I jedan i drugi su užarenije gvožđe za Tuđmana od Šakića. Ako je za Šakića mogao da se pravi lud kako nije znao gde je, da poriče susret s njim ili skida odgovornost što ga nije uhapsio dok je boravio u Zagrebu, za njegovu rehabilitaciju ustaških zločinaca Ive Rojnice i Šarlije postoje i konkretni dokazi. Šarliju je postavio za službenika hrvatske ambasade u Sarajevu, a da bi ga prikrio tamo ga je, kako su otkrili Vizentalovi agenti, poslao pod muslimanskim imenom Nijaz Batak.

Slučaj Ive Rojnice je već očit Tuđmanov samonokaut. Prvo je hrvatski predsednik ovog ustašu, sa liste ratnih zločinaca, postavio za ambasadora Hrvatske u Argentini, a kada je izbio međunarodni skandal, njegovo imenovanje povukao. Zatim je krajem 1994. godine Rojnici svečano okačio o vrat masivni orden kneza Trpimira i uručio spomenicu Domovinskog rata. Time je Tuđman i simbolično pokazao bliskost i povezanost njegovog i Pavelićevog rata protiv istrebljenja Srba iz Hrvatske.

Inače, Ivo Rojnica je bio ustaški zapovednik u Dubrovniku i revnosno provodio rasne zakone istrebljenja Jevreja i Srba iz ovog drevnog grada. Odgovoran je za deportaciju i smrt mnogih ljudi. Spomenicu Domovinskog rata dobio je čovek koji je naredio likvidaciju mladića koji se usudio da za vreme podizanja Musolinijeve zastave na Stradunu, uzvikne: "Dole Italija". Ako Rojnica i Šarlija budu završili na hrvatskom sudu kao ratni zločinci onda će biti sizifovski teško poreći odgovornost predsednika koji jednog ratnog zločinca krije u hrvatskoj ambasadi, a drugog nagrađuje mestom ambasadora i visokim hrvatskim ordenom. Ako se to dogodi Tuđmanovi "sjemenici" biće u golemom procepu. Samo ovog puta za to neće biti krivi Srbi, već Jevreji, što je još jedan dokaz Pavelićeve i Tuđmanove tvrdnje o "židovskoj uroti" protiv Hrvatske.

 
| vrh strane | sadržaj broja |  

PRVI BROJ SRPSKOG NASLEĐA IZAŠAO JE IZ ŠTAMPE NA BADNJI DAN LETA GOSPODNJEG 1998.


[ novi broj | arhiva | kontakt | promena jezika ]
webmaster@srpsko-nasledje.co.yu


Copyright © 1998. NIP „GLAS“