SRPSKO NASLEĐE
   ISTORIJSKE SVESKE
   BROJ 6JUN 1998.
SRPSKO NASLEDJE

A u ruke Mandušića Vuka, svaka puška biće ubojita" napisao je vladika Njegoš. Šta istorija zna o Vuku Mandušiću?

HRABRA SMRT KOD ZEČEVA

Napisao:
Boško Desnica

(Iz knjige
"Stojan
Janković i
uskočka
Dalmacija)

"Vlaški kapetan Mandušić, iskusan u svim potrebama, doista je vrlo hrbar, ali ujedno i smotren, što je neobično svojstvo kod ljudi njegova kova", pisao je zadarski guvernadur Lenard Foskolo, o Mandušiću Vuku, arambaši iz Šibenika, koji je za Mletke ratovao samo pet meseci, a opet ušao u pesmu, narodnu, guslarsku,odakle ga je preuzeo i "pocrnogorčio" vladika Njegoš.

Vladika Rade učinio je nama, dalmatinskim Morlacima, jednu nepravdu: oteo nam je Vuka Mandušića i pocrnogorčio ga. On je, nesumnjivo, naišao na to ime u narodnoj pjesmi i, očaran njegovom punoćom i zvonkom ljepotom, uzeo ga otuda i njim krstio ono mikelanđelski silno oličenje muškosti u svom Vijencu. Vladičino krštenje izbrisalo je zavičajnu pripadnost dalmatinskog Vlaha i vdzao ga za tlo, sredinu i događaje koji su vrlo časni, ali nijesu njegovi.

Po Zlatoviću i Kolendiću, Vuk Mandušić doselio je u Šibenik sa narodom koga je definitor o. Nikola Ružić digao proti Turcima i preveo u mletačko područje. Zlatović ne navodi izvora za tu vijest, a Kolendić se pozivlje na dvije svjedoybe u arhivu manastira Visovca, koje mi, na žalost, nijesmo imali prilike da ispitamo.

Ružić je, u nadi da će mu ta zasluga pribaviti u pražnjenu ninsku biskupiju, pobunio za račun Mlečića Petrovo polje i Prominu. Uslovi i potankosti tog ustanka utvrđeni su ugovorom zaključenim u Šibeniku 17. decembra 1647. g. među fratrima i glavarima s jedne strane, i šibenskim kontom Z. F. Zorzijem (Giovani Francesco Zorzi) s druge strane. Sporazum sa petropoljskim Morlacima omogućio je Foskolu osvojenje Drniša (oko 20. februara 1648).

Poslije tog osvojenja visovački fratri dovedoše odmetnuti narod u šibenske varoši, a oni se nastaniše u manastiru Sv. Lovre.

Među imenima knezova i glavara koji su potpisali šibenski ugovor ne nalazi se Mandušićevo ime, ali nemajući razloga da sumnjamo u Zlatovićevu i Kolendićevu vijest, uzimljemo kao tačno da je i on došao u Šibenik prilikom te seobe. Mandušić je dakle prešao k Mlečićima koncem februara 1648, a kako je poginuo 31. jula te iste godine, to je njegovo uskočko djelovanje u duždevoj službi trajalo svega 5 mjeseci. I već ta kratka djelatnost bila je dovoljna da ime Vuka Mandušića otme zaboravu i da mu otvori dveri narodne epopeje!

Arhivski podaci o Mandušiću nisu brojni, ali su zato vrlo zanimljivi i prikazuju njegovu ličnost sa izvjesnim reljefom.

Prvi je podatak o Mandušiću sadržan u jednoj depeši generalnog proveditora Leonarda Foskola od 3. jula 1648. g. Depeši je priložen i zapisnik Mandušićeva saslušanja o njegovoj provali na Ključ ("che nel nostro idioma vol dir chiave").a Mandušićev je izvještaj važan samo po tom što nam kazuje kako su duboko (devet konaka) prodirali u turski kraj naši pljačkaški odredi, i što nas obavješćuje o jednoj sječi roblja, kojoj su naši morali da pribjegnu da bi mogli braniti se od turske potjere. Uostalom, to je prikaz tipičnog uskočkog pljačkaškog pohoda, koji prolazi neopažen planinama, napada turska naselja nenadno u osvit dana, pali yamije sa hoyom taman okuiše, hara, pljačka, ubija, podmeće vatru i vraća se natovaren plijenom i odsječenim glavama, braneći se od potjera i prolazeći kroz busije. U propratnoj depeši, koju smo prije citirali, Foskolo kaže da je "vlaški kapetan Mandušić, iskušan u svim potrebama, doista vrlo hrabar, ali ujedno i smotren, što je neobično svojstvo kod ljudi njegova kova".

Harambaša Šorić,
"pijandura i srebroljubac", ali "hrabar vojnik"

U junu te iste godine Senat je bio obdario popa Šorića, poglavicu goričkih uskoka, zlatnom kolajnom. Foskolo, koji tog odlikovanja nije bio predložio jer Šorić, pijanac i srebroljubiv, nije kod njega stajao na naročitoj cijeni, pokušao je da bar odgodi predaju kolajne. U depeši od 11. jula 1648. g. on je to opravdavao ističući "da bi taj znak vanredne ljubavi prema tom licu, mogao da oneraspoloži koga drugog koji služi jednako kao on (Šorić) ako ne i bolje od njega, jer iako je Šorić hrabar vojnik i ima nešto pristaša, ne može da računa na posluh, jer sa vojnicima nije darežljiv".

Taj drugi koji bi, po Foskolovom mišljenju, bio zaslužniji odličja nego Šorić, bio je Vuk Mandušić. U depeši koju je Foskolo odmah po ovoj, još istog dana, uputio Senatu, on to otvoreno kaže:

"Kad bi za kapetana Mandušića došla druga kolajna jednaka Šorićevoj, a on je zanago zaslužuje, to bi njemu prištedilo gorčinu isključenja, a naciji bi poslužilo na veliku utjehu, jer je on na Krajini cijenjen više nego ijedan drugi."

Te nagrade Mandušić nije doživio.

Novi bosanski paša Drviš Skopljak, sišavši u Livno, bio je koncem jula uputio u Kotare svog ćehaju Husein-bega sa jednim odredom od 4.000 ljudi da se sveti odmetnutim Morlacima. Husein je harajući Kotare bio dopro do Biograda i Turnja, pa se sa golemim plijenom vraćao u Knin. Foskolo, nemoćan da spriječi Huseinov pohod, izasla Smiljanića sa kotarskim, a Vuka Nandušića sa šibenskim uskocima, da mu pokušaju presjeći uzmak i oteti plijen. Sukob koji je otuda nastao i u kojem je Vuk Mandušić poginuo, opisan je do sitnica tačno u saslušanjima Ilije Smiljanića i još dvojica harambaša, koja su priložena Foskolovim depešama o tom događaju. Mi ih donosimo u doslovnom prevodu:

Bitka sa Husein-begom, kod Zečeva: Zbog trideset konja i dva sedlanika "Na prvi avgust 1648." Harambaša Ilija Smiljanić izvješćuje:

Jučer u osvit dana, pošto smo otkrili u okolici Zečeva neprijatelja, koji je u velikom broju dolazio sa plijenom upljačkanim oko Biograda, mi Vlasi, kojih je bilo oko 700, podijelismo se u dvije čete, jednu sam vodio ja, a harambaša Mandušić drugu. Turci učiniše juriš na kaštel, u kojem se nalazio harambaša Vukadin (Mitrović) sa 30 pješaka, i osvojivši obor pognaše 30 tovarnih konja i dva moja sedlanika. Zatim gvozdenim klinovima pokušaše da se popnu i osvoje kaštel. Naši, braneći se iznutra, ubiše ih više od trideset. Turaka je bilo velikomnoštvo i neki su od njih toliko radili da su, popevši se na kulu, koja nema svoda, tukli kamenjem one koji su u njoj bili, tako da su ubili dvojicu. Videći mi opasnost onih u kaštelu digosmo se svi da ih branimo i jurnuvši na neprijatelja, ja sa svojom četom a Mandušić s druge strane, pobismo ih više od trideset, kojk su sa onima gore spomenutim nađeni na razbojištu, osim drugih koje Turci odnesoše, i ugrabismo im 400 konja, sa kojih su bili sjašili. Kad Turci primjetiše da je nas malo, toliko se osokoliše da nam okrenuše lice i prisiliše nas na uzmak. U tome pogibe desetorica naših i izgubismo one zaplijenjene konje, sve osim četiri, i ostade zarobljen jadni harambaša Mandušić, poslije neg se hrabro podnio i ubio četiri Turčina. Držali su ga živa nekoliko sati a najzad mu odsjekoše glavu. Ja sam kasnije pomogao da mu se trup sahrani. Mnogi su neprijatelji dopali rana a mi, ustavivši se na jednom vrletnom položaju gdje konjica nije mogla da se razvija, zadržasmo se sve dok Turci, oko pola dana, ne prođoše prema Kninu. U spomenutom je sukobu harambaša Martin Jagnjić oteo jedan barjak, ubivši barjaktara koji ga je nosio. Barjak smo prikazali presvijetlom gospodinu generalu. Jedan moj sluga, po imenu Obrad Cigović, ponio se hrabro u zečevskoj kuli, otsjekav više od 4 koplja onima koji su pokušavali da se popnu, i ubivši kroz puškarnice deset Turaka."

Mandušić, koji je napred
izmakao, bude opkoljen:
ubi četiri Turčina, dok mu
otsjekoše ruku, zarobiše ga,
i pogubiše

"Dana drugog avgusta.

Pristupi harambaša Martin Milković i preslušan izjavi:

U četvrtak dođe harambaša Mandušić sa, otprilike, dvije stotine svojih šibenskih Vlaha, da se pridruži nama kojih je, pod Smiljanićem, bilo malo više od toliko. Turci koji su opljačkali biogradsko primorje, nalazeći se kod Otresa, digoše se otuda u petak ujutro i poaviše se u pravcu Zečeva, gotovo nenadano, jer nas uhode nijesu dobro poslužile. U zečevskoj kuli ostavismo oko petnaestoricu naših da brane konje i komoru, koja se nalazila u oboru, i koju Turdi jurišavši na obor zaplijeniše, pokušavajući osvojiti i kulu, pri čemu naši, oji su se uporno branili, ubiše najmanje dvadeset i petoricu.

Mi smo se sa pokojnim Mandušićem nalazili svi skupa u zasjedi, čekajući da neprijatelj prođe, jer je bio vrlo brojan, ali videći da su se Turci po kopljima, čavlima i klincima udarenim u zid od kaštela bili popeli i odozgo već tukli kamenjem one jadnike koji su bili zatvoreni, počesmo se dogovarati da im pomognemo. Mandušić se tome opirao jer je tu odluku smatrao opasnom, ali ustrajući Smiljanić u nagovaranju udarismo zajedniki na neprijatelja.

Kako bi bolje pritisli kulu, mnogi su Turci bili sjašili i ostavili konje po strani. Mi ih nagrdismo, i pobismo mnoge i postigosmo svrhu da oslobodimo naše, ali se dogodi nered, da su se neki, ugrabivši one konje, povlačili da ih spasu, a neki su nosili i koplja koja su Turci bili ostavil kod konja, tako da su ih mnogi naši držali zaTurke te otuda nastade metež i neki okrenuše bješati. Kad je neprijatelj, koji nam je prije bio okrenuo leđa uvidio da nas je malo, okrenu lice i opkoli nas i prisili na uzmak i na napuštanje upljačkanih konja.

Jadni Mandušić koji je bio naprijed izmakao praćen od malo svojih, bi opkoljen na jednoj ravnici od mnoštva konjanika i, dok se držao, ubio je za kratko vrijeme četiri Turčina. Jednim udarcem, odsječena mu je ruka, a potom ga živa uhvatiše i odsjekoše mu glavu. Izgubili smo četvoricu naših i osam Šibenčanaca, kako smo mislili, ali smo kasnije čuli da ih je poginulo dvadeset, računajući tu s Mandušićem i još trojicu ili četvoricu harambaša."

"A ja sam uveren daćemo danas biti uhvaćeni, i da ćete me napustiti": Kričao da se ostave pljačkanja...

Najzanimljiviji i najbliži istini je prikaz jednog šibenskog harambaše, koji nije imao razloga da ništa krije ni prećutkuje, kao što ga je u ovoj prilici imao Smiljanić, na kojeg u izvjesnoj mjeri on baca krivicu za Mandušićevu pogibiju.

"Na prvi avgusta u Šibeniku.

Pristupi pred presvjetlog i preuzvišenog gosnjpodina proveditora harambaša Matija Mihaljević ih Drniša, koji nam se podložio pa sada stanuje u morskom Varošu, te izvješćuje ut infra:

Pošavši odavle prošle srokede. a to je bilo 29. minulog mjeseca, sa harambašom Vučenom Mandušićem i drugim harambašama sa njihovim ljudima i dvije oružane lađe Papalija i Ferlanića, stigosmo u Skradin a otuda se uputismo prema Lašakovici. Bilo nas je tri stotine pedeset ljudi. Harambaša Smiljanić, harambaša Miljkovioć i drugi od zadarskog Kotora Vlasi koji su se podjednako podložili (duždu), nalazeći se kod Zečeva i obavješteni o našem dlasku, javiše nam da im se moramo pridružiti svi i u tu nam svrhu poslaše kalazue, jer mi nijesmo vješti ono kraju.

Stigosmo u zečevo u sumrak i počesmo da pregovaramo. Kotorani su uvjeravali da su Turci, koji su se bili utaborili kod Otresa sa plijenom upljačkanim u Kotarima, malobrojni, dok je Mandušić tvrdio da ih je on vidio i da ih je mnogo, pa da stoga treba stati na oprezu, istaknuti prema neprijatelju dobre straže koje će paziti na njegovo kretanje i raditi sporazumno. Upitani od Mandušića ima li njih doista četiri stotine, kako bjehu javijli, odgovoriše da ih je toliko, mada ih u stvari nije bilo više od dvije stotine sedamdeset, tako da nas je svega moglo biti okolo sedam stotina.

Bi odlučeno da se pošalju straže od Kotarana kao vještijih kraju. Dobivši pristanak (?) harambaša Smišljanić izašlje stražu koja, pošto uhodi neprijatelja, vrati se u četvrtak uvečer i javi nam da je isti utaboren kod Otresa.

Poslasmo opet istu stražu sa izričitim nalogom da nam jedan njezin dio dojavi prvo kretanje Turaka, a da ostatak pazi na pravac njihova kretanja, pa ako primjete da su se uputili prema Lašđakovici, da izmetnu tri maškule, na koje bi oni koji su se nalazili kod mosta na Roškom Slapu potekli na tu stranu, dok su, ne čujući haber, morali da ostanu kod mosta, gde se bilo odlučilo uhvatiti busiju. Kad je bilo u petak ujutro, straže se ne pojaviše sa vijestima, samo što jedan Mandušićev vojnik, koji je sa svojima bio u Začevu povika:

" Eto na nas Turaka."

Mandušić izašlje odah k zečevskoj tvrđavi deset ljudi među kojima sam bio i ja, i vidjesmo neprijatelja koji se je, jednu samu milju udaljen od tvrđave, primicao k istoj sa svojom glavnom snagom. Odmah javismo to Mandušiću i svim našim ljudima, a on zapovjedi da se svi od zakrčja, koji su bili u tvrđavi, povuku i dođu da sa njegovima uhvate busiju, kako ih Turci ne bi opazili. Kad su se svi povukli, u tvrđavi ostade šezdeset Smiljanićevih Vlaha sa konjima i stvarima a da se o tom nije obavijestio Mandušić. Neprijatelj opkoli tvrđavu, iz koje su se Vlasi branili, dok su se ostali povukli na jedno brdo obraslo gorom. Kad je vidio tu bitku, Mandušić upita Smiljanića ko je to ostao u tvrđavi, a ovaj mu odgovori da je tu šezdeset ljudi sa njihovim konjima i komorom. To je vrlo uvrijedilo Mandušića i on je počeo da kori Smiljaniuća, što je pustio da se oni ljudi, kojih je u stvari bilo samo trideset, vežu i tako povuku na nas neprijatelja. On je sumnjao da se tu radilo o izdaji. Međutim, kako se boj nastavljao, vidjesmo gde pade više od deset Turaka, ali pošto im je broj sve više rastao, oni osvojiše obor i povedoše konje koji su u njemu bili. Ka Smišljanić opazi da Turci odvode njegova koanja, uze se jadati i moliti Mandušića da nasrnu na Turke i oslobode konje. Odgovori Mandušić da nije vrijeme da se upuštamo u bojk, da treba popustiti okolnostima, da nije dužnost gubiti ljude radi spasavanja konja, i da će se, Gospodnjom voljom, pružiti drugih prilika da se namiri ta mala šteta.

Međutim su se Turci penjali da osvoje tvrđavu, a oni iznutra, pošto su bili ostavili džebanu u oboru, nijesu imali više čim da se brane. Kad su kotarski harambaše to vidjeli, uzeše svi jednoglasno moliti Mandušića da navale na Turke, i već jednom pomognu onim ljudima, jer će se inače svi izgubiti, a on će se pokazati nevjeran. Na te riječi Mandušić odgovori: ,Radite što vas volja, ali sam uvjeren da ćemo danas biti uhvaćeni i da ćete me napustiti; ako bude potreba ja ću vam doći u pomoć sa svojim ljudima. 'Kako nisu pristali da idu sami, Manduši se riješi da im učinipo volji, te svi zajednički jurnusmo na Turke, pobismo ih oko dvadeset, odbismo ih od tvrđave, nagnavši ih da napuste dvije stotina pedeset osedlanih konja. zakrčani uzeše grabitikonje ne progoneći neprijatelja, prmda je Mandušić kričao da se ostave pljačkanja, a Turci nas kroz to u velikom broju opkoliše, prisilivši nas da pustimo sve konje osim tri ili četiri na kojima se Zakrčani dadoše u bijeg, a za njima i svi ostali njihovi ljudi, kao i oni oslobođeni iz tvrđave, ostavljajući prikačena adnog Mantušića i njegove ljude. Bijući se žestoko sa Turcima, pobismo ih pedeset, od kojih smo dvadeset trojici pokidali glave i ostavili ih na plju, ostale su leševe Turci digli na konje i odnijeli sobom. Naših je palo oko 20, a među njima jadni Mandušić, harambaša Ivan Kraljević i dva brata Galiotovića, od kojih jedan zarobljen. Ostalo se spasilo po šumama, vodeći sobom dva neprijateljska konja ranjena. Turci, kojih je moglo biti dvanaest hiljada, odoše put Knina, a mi se vratismo u Skradin."

Izveštaj Prevedroj Republici
o Mandušićevoj smrti:
"Bio je hrabar i skroman,
a što je retko kod ovog naroda
- nije bio grabljiv"

Foskole depeše od 1. i od 5. avgusta, kojima su ova saslušanja priložena, ukoliko se odnose na događaj, rezimiraju izvještaje triju harambaša, prelazeći preko Mihaljevićevih optužaba na Smiljanića i Kotarane. Iz depeše od 5. avgusta 1648. donosimo Foskolov sud o Mandušiću koji je ujedno i jedan dostojan pomen poginulom junaku: "Iz Šibenika stiže potvrda vijesti o pogibiji jadnog Mandušića, kojemu nek Gospod Bog podari rajsko naselje, pogibiji koju je on prije smrti osvetio smrću petorice Turaka. bio je zaista hrabar vojnik, skroman i nekoristoljubiv vojvoda, svojstvo na koje se vrlo rijetko nailazi kod ovog naroda, koji se u većini može da nazove grabljivim. Kad bi mu uspjelo da što upljačka, sve bi podijelio među vojnike, koji su ga stoga ljubili, štovali i slušali isto onoliko koliko su ga se Turci bojali. ja sam živo osjetio njegov ghubitak, radi štete koja će otuda nastati za opću stvar." Dalje kaže da je Mandušić ostavio za sobom samo jednog sestrića, kojeg je bio posvojio, i da su šibenski Vlasi došli u Zadar da ga mole da im ga postavi za poglavicu namjesto poginulog Vuka. Taj sestrić (nipote di sorella), koji je u glavartsvu nad šibenskim Morlacima naslijedio Vuka Mandušića, bio je, kako doznajemo iz jedne Foskolove terminacije, kojom mu udjeljuje investiciju nad ujakovom četom plaćenih vojnika, Šibenčanin Tadija Vraničić.

Foskolov sud o Mandušiću objašnjuje čudnu pojavu da je narodna pjesma prigrlila ovo ime za kojim stoji jedna vrlo kratka djelatnost, dok naprotiv prelazi preko rada i imena lica koja su u ustom vremenu, istoj srdini, na istom polju rada djelovala dulje i intenzivnije od Mandušića, a podjednako herojski završila. Iz tog bi suda mogao da se izvede zaključak da junaštvo nije davalo pristupa u narodnu epopeju, nego kad je bilo spojeno sa svojstvima koja su izazivala simpatije i sticala narodnu ljubav.

 
| vrh strane | sadržaj broja |  

PRVI BROJ SRPSKOG NASLEĐA IZAŠAO JE IZ ŠTAMPE NA BADNJI DAN LETA GOSPODNJEG 1998.


[ novi broj | arhiva | kontakt | promena jezika ]
webmaster@srpsko-nasledje.co.yu


Copyright © 1998. NIP „GLAS“