Krajišnik iz Ravnih Kotara, Jusuf Mašković, pune tri godine bio je najmoćniji čovek najmoćnijeg svetskog carstva: kako je konjušar iz Srpske Dalmacije postao admiral turske flote koja je brojala 60 hiljada boraca?

U MILOSTI SULTANA IBRAHIMA

Napisao: Boško Desnica (iz knjige "Stojan Janković i uskočka Dalmacija")

Mehmed-paša Sokolović, bio je veliki vezir Turske. Osim njega još tri naša čoveka stigla su u sam vrh vlasti koja se činila u ime Alaha i sultana: Rustem-paša Opuhović, Omer-paša Latas i, kapudin-paša, vrhovni zapovednik mornarice, Jusuf Mašković. Rodom iz Vrane, konjušar u Nadinu, pisar u Sarajevu, vodonoša i sluga u Carigradu ‡ stigao je da postane bostandžija u sultanovim baštama. Slučaj je hteo da bude jedino društvo i uteha zatočenom bratu Murata Četvrtog. I kad, po Muratovoj smrti, Ibrahim bude izvikan za sultana, nije zaboravio čoveka koji mu se, jedini, našao u nevolji ‡ Mašković postaje "mačonosac" novom sultanu i njegov prvi sekretar, sa titulom siliktar-paše. Sultan mu, zatim, poveri flotu sa 60 hiljada ljudi, da je povede u napad na Kaneju. Ali, milost silnih nikad ne traje večno...

Dva vijeka turske vladavine nisu u kopnenoj Dalmaciji ostavila nikakvih vidnijih, uočljivijih tragova. Jedno razdoblje istorije prohujalo je nad ovom zemljom ne udarivši na nju svog znaka ni svog pečata. Rim, srednji vijek, slobodne komune, Mleci, Napoleon, Austrija sve je to ostavilo za sobom nešto po čemu će se pomenuti, jedino ono dvije stotine godina turskog feudalizma ništa ili gotovo ništa. A ipak, mostovi u Višegradu i u Mostaru, džamije u Skoplju i u Sarajevu, gradovi, hanovi, konaci, hamami i šedrvani po našim istočnim krajevima svjedoče da Turci nisu bili narod lišen smisla za monumentalno graditeljstvo; a oružje, nakit, lirika svjedoče o istančanom ukusu i o visokoj ljubavi za lijepim u svim izrazima materijalnog života.

Zašto su taj smisao i ta ljubav upravo kod nas zatajili?

Možda stoga što Dalmacija nije nikad bila pravo turska, odnosno što je bila turska politički ali ne i etnički. Turski feudalci, trgovci i zanatlije predstavljali su u Dalmaciji manjinu, neznatnu prema moru slavenskog stočarskog elementa, a kod ovog je smisao za umjetnost, bar za onu koja se ispoljava u graditeljstvu, bio znatno slabije razvijen nego kod orijentalaca. I onda: ako se za turske vladavine po našim palankama zabijelila pokoja džamija, poletio k nebu pokoji minaret, propjevala poneka pjesma ili kroz raskošnu kotarsku vegetaciju pomolio glavu begovski dvorac a sura se bukovička klisura okrunila okruglom kulom od bijelog tesanika, sve je to oborio, uništio, izobličio bjesomučni fanatizam vjerskih ratova i rušilački instinkt naroda, koji i danas Silvanove žrtvenike sa nasladom pretvara u korita. Kao nekim čudom, od tog općeg rasula spasila se jedna jedina građevina i dotrajala do naših dana, da ravnodušnim savremenicima nemuštim jezikom svojih strogih obrisa, svojih mermernih avlija i trjemova, svojih kamenitih svodova i mavarskih lukova položi svjedočanstvo o izvrsnosti starih turskih neimara i o fantastičnim udesima svog ktitora. Ta je građevina han u Vrani a čovjek koji joj je u amanet ostavio ime bio je Jusuf Mašković.

Ilustracije: Mišo Marjanović

Jusuf Mašković bio je jedan od nerijetkih sinova našeg naroda koji su, zahvaljujući svojoj nadarenosti i neograničenim mogućnostima koje je turski socijalni i državni uređaj otvarao svim talentima i svim sposobnostima, došao u silnoj carevini do moći i do bogatstva. Iako Mašković nije dostigao Sokolovićevu zvijezdu, ipak je on u jednom času, svog olujnog života bio najmoćniji čovjek u najmoćnijoj državi svog vremena.

Jusuf Mašković bio je kotarski musliman, rođen u Vrani ili nekom selu vranskog zijameta Durakbegovića. Providur Andrija Vendramin u depeši od 8. marta 1644. javlja Senatu da je za siliktar-pašu postavljen "ljuel tal dalla Urana", ("Onaj iz Vrane"); u maju 1645. Džafer-aga Bakijić iz Vrane otpratio je u Carigrad dvije Maškovićeve sestre i, najzad, kad je Mašković, na zenitu svoje moći, odlučio da se, po primjeru mnogih turskih velikaša, oduži svom rodnom kraju jednom zadužbinom, on za tu zadužbinu odabire Vranu. Ne podliježe dakle sumnji da je siliktar-paša, a kasniji vrhovni turski vojskovođa na Kandiji, ljubimac sultana Ibrahima, Jusuf Mašković bio rodom Vranjanin.

Konjušar niskog roda

Po jednom mletačkom izvoru, njemu je 1644. godine bilo "in circa; ljuaranta anni", rođen je dakle oko 1604. Podjednako je nesumnjivo da je Mašković bio niska roda. Difniko (Frane Difnico) kaže da je bio Durak-begov sluga, Brusoni (Girolamo Brusoni) tvrdi da mu je otac bio sluga Halil-begov, a on konjušar Ibrahim-bega Bećiragića u Nadinu. Tek kad je sreća poljubila u čelo kotarskog izmećara, njegov se odnos prema kotarskim begovima pretvara u srodstvo i prijateljstvo "Durachbeg, che si dice suo parente" "Il Sapitan bie Bessiraghch, suo amico" ("Durak-beg koji veli da mu je rođak, kapetan-bega Bećiragić, njegov prijatelj.") O istoriji Maškovićeva uspona i sreće, mletački istoričar Brusoni dao je jedan fantastičan prikaz, koji ipak, s obzirom na vrijeme i na sredinu, nije lišen jednog jezgra istine.

Mašković se, služeći kod nadinskih Bećiragića, izučio turskom jeziku i pismu. Bio je momak otresit i bistre pameti, ali toliki siromah da je jedna nadinska baba, videći ga bosa, takla duše i darovala mu opanke.

Prateći svog gospodara kapetan-bega Bećiragića na jednom putovanju, on se u Sarajevu upoznade s jednim kapidžijom s Porte i, okretan i oštrouman, uđe u volju turskom visokom činovniku, koji ga povede u Carigrad. Kad se i zašto rastao s kapidžijom ne zna se, ali je očito da mu u velikom, tuđem gradu život nije bio lak. Potucajući se po Carigradu, Jusuf dospije kao drvosječa u sarajske kuhinje i otuda kao vodonoša u sarajske bašte. Tu privuče na sebe pažnju bostandžibaše i postade bostandžija.

Zalivač carskog bostana

U to je doba u Carigradu vladao Murat IV koji je, o turskom dvorskom običaju, kod stupanja na presto bio dao umoriti svu svoju braću i stričeve, poštedivši samo brata Ibrahima, ili stoga što ga je držao za bezopasna ili što je bio bezdjetan pa je hteo da ostavi za sobom kakva-takva nasljednika. Ipak je, iz opreza, Murat zatočio Ibrahima u jednu sarajsku kulu, odijelivši ga potpuno od svijeta.

U osamici, pod pažnjom jedne crne robinje, Ibrahim je provodio čemerne dane, pune dosade i čamotinje. Jedina razonoda bilo mu je pravljenje kaveza. U tom stanju i u takvom duševnom raspoloženju Ibrahim je došao u dodir s Maškovićem, koji je radio u vrtovima oko njegove tamnice. Nije teško zamisliti šta je ta veza značila za nevoljnog zatočenika. To je bila razonoda, lijek od ubistvene dosade, prozor otvoren na svijet, na život, na nadu. Jusuf, pitom i milostivan, dodavao je sužnju voća i cvijeća, pjevao mu, razgovarao ga, razgonio mu tugu, donosio mu glasove iz svijeta i ne sanjajući da tim djelima milosti postavlja temelje svojoj vlastitoj sreći.

Osvojivši Kaneju, Mašković, suprotno turskim ratnim običajima, dopusti predaju branilaca pod vrlo časnim, viteškim uslovima. Objede ga kao mlakog vojskovođu i zaštitnika kaura. Mašković hitno odjuri za Carigrad, da se opravda i preduhitri katul-ferman. Uspe u tome, kao što je svojevremeno uspeo i u intrigama protiv Arnauta, velikog vezira Mustafa-paše, koga je sultan posjekao, proglasivši Maškovića gospodarom svoje duše i svoje države. Ali, intrige su nastavljene, i sultan Ibrahim, u napadu patološkog besa - inače je važio za suluda čoveka - naredi da se Mašković zadavi. Odmah je opovrgao i povukao svoju naredbu, ali - dvorjani su pokazali punu revnost, svi su zavideli kapudin-paši na moći i bogatstvu! Sultan, koji poteče Maškoviću, nađe ga mrtvog, sa tatarskim lukom zavrnutim oko vrata. Dobio je napad očajanja, bacio se na mrtvo telo svog ljubimca, grlio ga, celivao, naricao, i kosu u nastupima kajanje čupao - jedva su ga odvojili od leša. Maškovićeva zvezda nad Stambolom sijala je samo tri godine.

Kad je 1640. godine po Muratovoj smrti, Ibrahim izvikan za sultana, nije zaboravio onog koji mu se bio našao u nevolji. Mašković je doveden na dvor, obdaren velikim blagom i vjeren jednom dvogodišnjom sultanijom. Otad počinje njegov vrtoglavi uspon.

Ovo je Brusonijev prikaz i ovo je, nesumnjivo, ono što se u to doba na Zapadu znalo i pričalo o Maškoviću. Priča neće možda biti tačna u svim pojedinostima, ali je okosnica bez ikakve sumnje istinita i mi moramo da je kao takovu primimo, dok god je nova arhivska otkrića, naročito još neproučeni izvještaji baila Sorance, ne isprave ili ne opovrgnu.

Sultanov siliktar-paša

Početak Maškovićeve karijere nije bio gladak ni bez oblaka. Čim ga je Ibrahim 1643. godine postavio za svog siliktar-pašu (mačonošu i prvog tajnika), Jusuf je imao da izdrži strahovitu, podmuklu borbu sa vekikim vezirom, Arnautom Mustafa-pašom i arnautskom strankom, koja je do tada bila svemoćna na turskom dvoru. U toj je borbi Kotarac savladao Arnauta i izašao kao pobjednik.

Veliki vezir bio je darom od 300 000 reala sklonuo janjičare da se na dan Bajrama pobune i zatraže od sultana Maškovićevu glavu. Stari Maškovićev gospodar bostandžibaša otkri sultanu tu zavjeru, a ovaj dade posjeći buntovnog vezira i pet njegovih arnautskih doglavnika. Riješivši se svog najopasnijeg takmaca, Mašković zavlada sultanovom dušom i sultanovom državom.

Sviranje u ćerlik, Dalmacija (ilustracija po fotografiji Toše Dapca iz 1957)

Maškovićevom afirmacijom otvara se period prevlasti dalmatinskih begova na Porti. Stari Halil-beg, kog su Mlečići velikim novčanim žrtvama bili uspjeli da delegiraju u Budim, povraćen je u Kotare i postavljen za krčkog (ličkog) sandžak-bega, Sinan-beg Bećiragić dobio je kotarsko kapetan-begstvo, bosanskom paši stavljeno je u dužnost da se u svim graničnim pitanjima drži Halil-begovih savjeta i uputa, Durak-beg, sin Halil-begov, pozvan je u Carigrad da lično podnese izveštaj o stanju na Krajini.

Put Durak-begov u Carigrad, juna 1644. godine, imao je izgled jednog trijumfalnog pohoda. Pedeset krajiških konjanika, dvadeset pješaka arkibuzira, dvadeset konja natoverenih skupocjenim oružjem i kraljevskim darovima, pet raskošno opremljenih hatova, određenih za Maškovića, pratilo je silnog kotarskog bega na njegovom toržanstvenom putu.

Mlečići su strepili i trnuli od straha od komplikacija, podstrekivali baila da parira spletke Krajišnika, slali mu novac za mita, dokumente za dokaz svog dobrog prava.

U Carigrad su, kao na ćabu, odlazili svi i malo ugledniji Krajišnici: Velji hodža, dva Bećiragića, kliški Ahmet-aga (Džigeričić?); vranski DŽafer-aga Bakijić, a vjerovatno i mnogi drugi za koje Vendramin nije znao ili nije smatrao za vrijedno da obavjesti Senat. Svi su oni kod Maškovića spletkarili tužakali Mlečiće zahtijevali reviziju granica, tražili pravdu, odštete, nagrade, činove i svi su se vraćali zadovoljni, utješeni, nagrađeni, pogošćeni i obdareni od svog velikodušnog i štedrog zemljaka.

Mašković se čak, priča Brusoni, sjetio i one nadinske babe koja ga je bosa obula i po jednom od dalmatinskih kverulanata poslao joj na dar 500 cekina!

Durak-beg se vratio iz Carigrada sa svotom od 16 000 reala, određenom za gradnju jednog veličanstvenog hana u Vrani, koji će moći da ukonači 3 000 putnika.

Već u decembru 1644. godine pet stotina radnika počelo je da kopa temelje.

Vijest o tome uzbunila je Mlečiće, koji su posumnjali da Turci tu podižu pograničnu tvrđavu pa je stoga u januaru 1645. godine Vendramin potajno poslao u Vranu prota Markantuna Albertija (Mars Antonio Alberti) da izvidi o čemu se radi. Alberti se po noći dolibio u Vranu, pregledao građevinu, napravio nacrt njene osnove i čitavog položaja i izvjestio: "Non vedersi in detta fabrica modello alcuno di fortezza, ma la pianta, per ljuello si puo comprendere da fondamenti, rappresenta stanze d' alloggi per buona summa di persone". ("Na rečenoj građevini ne vidi se ništa što bi iole podsećalo na tvrđavu, već nacrt predviđa, koliko je to moguće razabrati iz temelja, odaje za boravak velikog broja osoba".) To je primirilo Mlečiće, ali je i pored toga gradnja hana ostala i dalje predmet provinurova interesovanja i njegovih izvještaja Senatu.

Pogranični begovi, vraćajući se iz Carigrada sa daljim dotacijama za gradnju, obraćali su se na Vendramina s molbama za slobodan prijevoz građevnog materijala određena za han. U jednoj od tih molbi Sinan-beg Bećiragić nazivlje gradnju "hospitio" koji podiže "l' Illustrissimo Silictar Bassa per la pace della sua anima". ("Prevedri siliktar-paša za pokoj duše svoje.") Iz drugog jednog dokumenta doznajemo da je Mašković bio zavještao i vakuf iz čijih će se prihoda putnici i namjernici u hanu besplatno hraniti.

Duši dženet, a imenu pomen

Mašković je dakle podižući tu zgradu imao namjeru da osnuje zadužbinu koja će njegovoj duši obezbediti dženet a njegovom imenu trajan pomen u rodnom kraju. Je li postigao prvu svrhu - to nama nije dano znati, ali da je za drugu utaman prosuo blago o tome nema sumnje: Maškovića danas u Kotarima niti ko znade niti ko spominje!

Han u Vrani ostao je nedovršen. Maškovićev pad i rat koji je uskoro potom prenesen i u Dalmaciju, spriječili su njegovo potpuno dovršenje ili bar dovršenje u onom opsegu u kome je bio zamišljen, a kako se gradio u neposrednoj blizini starog vranskog kaštela, to su mletački topovi kod opsade od 1647. godine oštetili i onaj dio koji je Durak-beg bio stigao da dovrši. Han, dakle, u obliku u kome je dopro do nas, predstavlja samo jedan torzo, ali jedan vandreno skladan istočnjački sugestivan torzo.

Dok se han u Vrani postepeno dizao, njegov se ktitor u Carigradu peo sve to više na ljestvici moći i veličine. Još od proljeća 1644. godine Porta je počela da se sprema za rat. Po pokrajinama su udarani ratni nameti, sakupljana je vojska, sabirana hrana, kovano oružje. U Carigradu su arsenali i livnice podvostručili radništvo i punom parom spremana je flota kakva do tada nije isplovila iz Bosfora. Zapad je sa zebnjom izgledao nad čijom će glavom da se prolomi oblak. U pitanju su bili Malta ili Mleci. Odluka proti Mlecima donesena je, misli se, pod sugestijom favorita Maškovića, koji je od svoje strane stajao pod uplivom krajiških begova, naročito Halil-bega, starog mletačkog krvnika.

U julu 1644. sultan je svog ljubimca Maškovića postavio za kapudanbašu, vrhovnog zapovjednika mornarice. Uskoro potom sultan povjeri Maškoviću i vrhovno zapovjedništvo čitave vojske i naš Vranjanin u maju 1645. godine isplovi iz Dardanela na čelu sa 60 hiljada ratnika, ukrcanih na floti kakva nije viđana od Lepanta.

Zebnja i napetost Zapada bila je stigla do paroksizma, kad sultan dade zatvoriti baila Sorancu i navjesti Republici rat. Mašković je, kroz to, srećno iskrcao ekspedicioni kor na Kandiju i počeo da opsjeda Kaneju. Savladav žilavi otpor Mlečića, on, u avgustu te iste godine, prisili grad na predaju uz vrlo časne uvjete po branioce.

Suprotno onovremenim turskim, a zapravo i kršćanskim običajima, Mašković je vjerno

održao sve uslove kapitulacije i bogato obdario znatnije i hrabrije branioce grada. Mletački istoričari uznose viteštvo, velikodušnost i humanost Maškovićevu i pri opsadi i kod predaje Kaneje.

Ali upravo te vrline našeg zemljaka dadoše predmeta njegovim zavidnicima i takmacima da ga pred sultanom objede kao mlaka vojskovođu i potajnog zaštitnika kaura.

Bes i suze: vladarske milosti nisu dugoveke

Pozvan na opravdanje Mašković ostavi vojsku i doleti u Carigrad. Sultanova ljubav nije se bila još ugasila i on uspije da je opet propiri i da sačuva staru milost, ali vladarske milosti nisu nikad dugovjeke.

Tridesetog januara 1646. sultan, u jednom od onih patoloških nastupa bijesa, kojim je njegov bolesni mozak podlijegao, naredi da se Mašković zadavi. Uzrok tom postupku suludog sultana neki istoričari naziru u zavisti na Maškovićevu slavu i u gramzivosti za golemim blagom koje je ovaj bio zadobio u osvojenoj Kaneji, a drugi u Maškovićevu muževnom odbijanju da izvrši neku neuputnu sultanovu zapovijed. Ali se i jedni i drugi slažu u tome da se sultan za svoju prenagljenost odmah pokajao i pohitao da spriječi izvršenje zapovjedi, ali su dvorjani bili ovog puta prerevni: kad je sultan stigao, Maškovića su već iznosili mrtva, sa tatarskim lukom zavrnutim oko vrata.

U jednom histeričnom nastupu očajanja, sultan se bacio na svog ljubimca i ridajući stao da grli i cjeliva mrtvog Maškovića, toliko da su ga dvorjani morali silom da odvajaju od leša.

Mnogo dublje i bolnije osjetili su Kotari gubitak svog velikog sina i dobrotvora. Na vijest o njegovoj smrti sandžak-beg Halil prekinuo je preduzeti put u Carigrad i bez predaha dojurio kući.

U svim kotarskim džamijama održani su po nalogu Durak-bega posmrtni obredi a opšta tuga i potištenost izbijala je "dagli apparati funebri e uestiti lugubri negli adherenti suoi, particolarmente nella contea di Durach Begh di Laurana" ("iz pogrebnog obreda i korotne odore njegovih pristalica, naročito u vranskom zijametu Durak-bega"). Kotari su za Maškovićem propištali i u crno se zavili.

Mašovićeva se zvijezda ubrzo ugasila. NJegova je moć trajala nepune tri godine. Njemu sudbina nije dosudila da kao Mehmed-paša Sokolović i Rustem-paša Opuhović proživi svoj puni ljudski vijek i doživi normalni zaključak svog zemnog djela. On se nije, kao mnogi uspjeli skorojević, ponio ni postidio svoje kolijevke, niti se odnarodio. Za svoju zemlju i svoje zemljake osjećao je onu bolnu, nostalgičnu ljubav koja je svojstvena Dalmatincu u tuđini. Sposoban za velike zamisli i široke pothvate, on bi, nema sumnje, u svom kraju bio izveo velika djela da nije, kao ranjeni orao, pao na početku leta. Ovako je i njegov život, kao i njegova zadužbina, ostao samo jedan lijep i veličanstven torzo.