SRPSKO NASLEĐE
   ISTORIJSKE SVESKE
   BROJ 13JANUAR 1999.
SRPSKO NASLEDJE

Slobodan Jovanović o Hrvatima i srpsko-hrvatskim odnosima
Nepopravljivi dosledni jugosloven

piše: Vasilije Krestić

Kada se pročita sve što je Jovanović napisao o Hrvatima i hrvatsko-srpskim odnosima, nameće se utisak da je on te teme objašnjavao s puno takta i obzirnosti. Vodio je računa o hrvatskoj osetljivosti i stoga što nije prestao da veruje da je život u državnoj zajednici sa njima moguć i da je neophodan.
U to je verovao čak i posle strašnih pokolja Srba koje su počinile ustaše 1941-1945. godine. Stoga, te pokolje nigde nije javno žigosao i osudio, premda su ga teško pogađali

Jedno od mnogih pitanja o kojima je Slobodan Jovanović pisao je pitanje o Hrvatima i srpsko-hrvatskim odnosima. Kao pisac Jovanović je o odnosima Srba i Hrvata raspravljao najpre kao istoričar i pravnik, a potom kao političar.

Uoči Prvog svetskog rata (1909) napisao je samo jednu belešku povodom pojave knjige Ladislava Polića o istoriji izbornog zakonodavstva u Hrvatskoj. Po svršetku rata, kada su počele rasprave između Hrvata i Srba oko uređenja države na osnovama centralizma i federalizma, Jovanović se nekoliko puta oglasio raznolikim tekstovima. Najpre, učinio je to analizom i kritikom Nacrta jugoslovenskog Ustava, koji je izradio 1920. godine dr Josip Smodlaka. Pošto je Smodlaka napisao da je svojim nacrtom Ustava želeo da nađe srednju liniju između centralizma i federalizma, Jovanović je to osporio i naglasio da Smodkalin Ustav "za celo nije srednja linija", nego je "čist federalizam". Posle Trumbićevog govora održanog u Ustavotvornoj skupštini 1921. godine, Jovanović je taj istup pažljivo razmotrio i o njemu izneo svoje mišljenje. Trumbić se, po oceni Jovanovića, bezuslovno izjasnio za unitarnu državu protiv federalizma.

Pokrajine po ekonomskim načelima

On se nije saglasio sa tzv. banovinskim Hrvatima, koji su putem federalizacije, u okvirima Kraljevine SHS, Hrvatsku želeli da učine pravom državom. Takav Trumbićev stav Jovanović je objasnio činjenicom da on nije Hrvat iz Banovine već iz Dalmacije, i da stoga nije prožet idejama kojima su prožeti Hrvati iz Hrvatske. Opredeljujući se za unitarnu državu, Trumbić je kritikovao centralizam, ali pri tome nije prihvatio ni hrvatsko ni srpsko stanovište. Smatrao je da nepametna centralna uprava neće uništiti samo hrvatsku autonomiju već i srpski parlamentarizam. Odbacujući i federalizam i centralizam, Trumbić se, po Jovanovićevoj oceni, opredelio za devoluciju, tj. za delimičan prenos zakonodavne vlasti sa centralnog parlamenta na lokalne. Te lokalne vlasti činile bi nove pokrajine, ali one ne bi bile ustrojene po plemenskim već po ekonomskim načelima. Beograd, Zagreb, LJubljana i Sarajevo bili bi ekonomska središta pokrajina. Jovanović je došao do zaključka da bi te pokrajine, u krajnjem ishodu, ipak imale plemenski karakter, da bi zadržale svoje istorijske granice, a da u regijama gde Srbi i Hrvati žive pomešani, ne bi mogli biti zadovoljeni interesi i jednih i drugih.


Jovanoviću nije izmakla iz vida činjenica da su Hrvati, između dva rata, uspeli nacionalno da se organizuju a da su se Srbi u to vreme nacionalno demobilisali, prepuštajući državnoj vlasti, tj. "srpskim ministrima u vladi da brinu o nacionalnim interesima"


Kada se 1927. godine u Zagrebu pojavila knjiga Korespondencija Rački - Štrosmajer, koju je za štampu pripremio prof. dr Ferdo Šišić, Jovanović, koji se inače često oglašavao beleškama, prikazima i kritikama novih knjiga, oglasio se i ovog puta. Pohvalio je Šišićev način priređivanja dokumenata i, premda nikada ranije nije pisao o Račkom i Štrosmajeru, niti je naučno izučavao vreme i događaje u kojima su oni učestvovali, ovog puta dao je o njima gotovo apologetske ocene, koje ni u kom slučaju ne proističu iz dokumentacije knjige profesora Šišića. Gotovo opsenjen ličnošću "velikog biskupa", iz kojeg je izvirala "naročita snaga i polet koja je neodoljivo privlačila ljude, i nije im davala ni o čem drugom da misle", Jovanović se bez ijednog dokaza okomio na nepovoljno mišljenje Srba o đakovačkom biskupu. "Kod Srba" - napisao je Jovanović - "o Štrosmajeru se obično pogrešno sudi, kao da bi on bio jedan od onih kaluđera - diplomata Katoličke crkve koji uglađenim ponašanjem i slatkim rečima, prikrivaju neke duboke planove koje nikome ne kazuju." Jovanović je, dalje, napisao da je Štrosmajer "u svome javnom radu, bio otvoren, smeo, naprasit, kao da ne bi bio episkop, nego narodni tribun, - i u njega je bilo tako malo jezuitizma, da je uspeo da se zameri i Papi i Austrijskom caru i svima Mađarskim političarima. On je bio gonjen nekom bujnom stihijskom energijom, koju je njegov prijatelj Rački morao usmeravati i obuzdavati". Zaključak Jovanovića je da je "samo takav vulkanski duh", kakav je bio Štrosmajerov, mogao "načiniti od Jugoslovenstva jednu od onih fatalnih ideja koje ruše stare države i stvaraju nove". Sva Jovanovićeva nekritičnost i glorifikacija Štrosmajera podređena je onovremenoj jugoslovenskoj državnoj ideji, pa je stoga njegovo pisanje o đakovačkom biskupu daleko od naučno-kritičkog ocenjivanja ove zanimljive i značajne ličnosti.

Car Franjo Josif
Car Franjo Josif

Iz istih ideološko-političkih razloga, Jovanović je bez naučničke uzdržanosti, bez dovoljno poznavanja izvornog materijala, bez konkretnih znanja i političkim akcijama Franje Račkog, o ovom ideologu svojevrsnog jugoslovenstva, koje je bilo više hrvatstvo nego jugoslovenstvo, pisao bez zadrške, samo pozitivno i sa nezasluženim pohvalama. Rački je, po Jovanovićevom viđenju, imao "neobično živo predosećanje jugoslovenske budućnosti". On je bio vidovit i zato, veli Jovanović, "kad danas čitamo njegove spise, nama se čini da kroz njih govori glas narodne sudbine". Zbog, malte ne, mesijanskih ideja Franje Račkog, Jovanović je napisao: "U danima krize srpsko-hrvatskih odnosa ništa ne može bolje povratiti veru u budućnost, nego dve-tri strane pročitane iz Račkoga. Jer sa toga višeg i šireg gledišta sa koga Rački uzima stvari, Srpsko-hrvatsko jedinstvo izgleda nešto što mora biti."

Prikaz Šišićeve knjige iz 1929. godine, sa izrečenim ocenama o Štrosmajeru i Račkom, poslužio je Jovanoviću samo kao nagoveštaj obimnijih tekstova o dvojici hrvatskih korifeja jugoslovenske misli. Povodom stogodišnjice rođenja Franje Račkog, Jovanović je 2. juna 1929. u Zagrebu, u Jugoslovenskoj akademiji, održao predavanje sa temom Franjo Rački i jugoslovenska misao.

Spas je u slozi

Osnovne ideje kojima je Jovnaović prožeo ovo predavanje bile su sledeće: Rački je bio nadahnut kulturnim panslavizmom. Iako katolik, o pravoslavnoj Rusiji govorio je s ljubavlju i poštovanjem. Razmišljao je ne samo o kulturnom već i o religioznom jedinstvu Južnih Slovena, "koje bi se postiglo izmirenjem istočne i zapadne crkve". Ugroženi od Nemaca i Mađara, svi Južni Sloveni, koje Jovanović naziva Jugoslovenima, mogli su naći spas samo u "slozi protiv tuđinskih gospodara". Budući da je Rački imao moć da gleda "daleko u budućnost", "predviđao je mogućnost zajedničke države ujedinjenih i oslobođenih Jugoslovena". On je "prelazio preko razlika vere, istorije, kulture koje su delile Hrvate od Srba, i na osnovu istovetnosti njihova jezika proglašavao (je) njihovo narodno jedinstvo". Hrvate i Srbe smatrao je "za dva plemena jednoga te istoga naroda razdvojena samom poviješću". Rački i Štrosmajer želeli su da među Hrvatima i Srbima "ostvare jedinstvo književnosti i nauke, jedinstvo svega duhovnog života". "Od novih pokoljenja Rački je očekivao da, izlazeći iz uskog okvira plemenskih organizacija i plemenskog načina mišljenja, stvore zajedničku srpsko-hrvatsku državu koja bi odgovarala zahtevima savremenog nacionalističkog pokreta, i bez koje nije bilo budućnosti ni Hrvatima ni Srbima." Istorijsko i državno pravo Hrvatske služilo mu je kao najopasnije oružje protiv Mađara. U službu otadžbine stavljao je i filološke i istorijske rasprave. Po Jovanovićevoj oceni, Rački je bio originalan i u tome "što je razumeo da nije dovoljno pričati o Jugoslovenstvu i za njega se oduševljavati, nego treba na osnovu nacionalnih nauka izraditi čitavu jugoslovensku ideologiju, koja će prožeti ceo duhovni život narodni i kao svi veliki sistemi ideja potpomoći organizovanje narodne energije". Od Habzburga se nije nadao ničemu dobrom za Jugoslovene. Težio je "takvoj srpsko-hrvatskoj zajednici koja bi, ne potirući ni Hrvatstvo ni Srpstvo, stvorilo širu osnovu za narodni razvitak nego što je da je bilo Hrvatstvo ili Srpstvo uzeto samo za sebe". "Među duhovnim vođima našeg naroda" - zaključak je Jovanovića, "Račkome pripada jedno od prvih mesta".

Pohvale Račkom i Štrosmajeru

U eseju Štrosmajerova spoljašnja politika, čiji prvi deo je nastao 1929. a drugi 1931. godine, Jovanović je čitavo pisanje zasnovao u prvom redu na već objavljenim trima knjigama Korespondencija Rački - Štrosmajer i na jednom delu četvrtog toma te dokumentacije. Jovanoviću nije bio cilj da napiše tekst naučnog već ideološko-političkog sadržaja. Želeo je da svojim dopadljivim, tečnim i sugestivnim pisanjem uzdigne Štrosmajera kao tvorca i predvodnika jugoslovenske ideje iznad svih smrtnika, da ga učini nepogrešivim i neporecivim, da ga predstavi kao proroka, kojeg će svi hvaliti, slaviti i slediti. Zbog toga je Jovanović i napisao: "U koliko je stario, Štrosmajer je sve više okretao svoje lice od sadašnjosti i živeo u snovima neke daleke jugoslovenske budućnosti. On je dobijao i izgled i način govora jednog proroka." Taj stari Štrosmajer je, po oceni Jovanovićevoj, kao Mojsije, gledao u jednu obećanu zemlju, u Jugoslaviju, "u koju neće sam nikada ući".


Neosporno je da je Jovanović nastupao sa snažnim državotvornim i patriotskim osećanjem. Zbog toga je osuđivao kao štetan i opasan i srpski i hrvatski nacionalizam, njihov plemenski egoizam i fanatizam. Bio mu je prihvatljiv samo jugoslovenski nacionalizam, koji bi služio jugoslovenskoj državnoj ideji

U isto ovo vreme kada Jovanović slavi i hvali Račkog i Štrosmajera, kada na račun njihovog javnog rada ne iskazuje baš nijednu kritičku opasku, premda su ih oni zaslužili, povodom pojave Šišićeve prve knjige Korespondencija Rački-Štrosmajer oglasio se i poznati istoričar Nikola Radojčić. On je, između ostalog, napisao: "Konvencionalna literatura načinila je i od Štrosmajera i od Račkoga uobičajene tipove velikih ljudi, prikazane već utrvenim načinom, sasvim tipiziranim izrazima, koji su najveći neprijatelj onoga što je u svima izrađenim ličnostima njihovo najrođenije. Inače svesni naučenjaci i dobri ljudi, koji su pisali o Štrosmajeru i Račkom, često su mislili da će najbolje učiniti, ako u svom prikazivanju stresu s njih sve ljudske slabosti i lutanja, da bi ih iz reda ljudi izdigli u carstvo tipova. Tako se to i inače radi, iako se na taj način redovno veliki ljudi udaljuju od svoga naroda, umesto da im se približuju. Kako je npr., čestiti Smičiklas pisao o Štrosmajeru i Račkom! Samo kao o nepokolebljivim herojima duha. Nije hteo - po svome mišljenju - ubrljati spis o Štrosmajeru ni imenima i idejama njegovih protivnika. Ni spominjati ih nije hteo. ,Tko hoće neka se tim potanje bavi. On nije hteo'. O pravoj prirodi Štrosmajerovih odnosa prema Rimu nema kod Smičiklasa ništa. O odnosima njegovim prema Franji Josifu I, i da se htelo, nije se moglo sasvim otvoreno pisati. Štrosmajerovi odnosi prema pravoslavlju nisu nigde otvoreno prikazani. I tako ima čitav niz pitanja iz života Štrosmajera i Račkog, osobito prvoga, koja su u dosadašnjoj literaturi namerno zatakšavana zbog pogrešnih shvatanja o osobinama velikih ljudi. Najgore je pri tome, naravno, prolazilo prikazivanje njihove zanimljive razvojne linije, jer je ona crtana kao sasvim prava ravna od kolevke do groba."

Slobodan
Jovanović,
jedan od
najumnijih
Srba XX veka

Radojčićeva ocena svega onoga što je i kako je pisano o Račkom i Štrosmajeru i te kako se odnosi i na način prikazivanja tih ličnosti od strane Slobodana Jovanovića. Ako je neko među onima koji su pisali o Račkom i Štrosmajeru spadao u red "svesnih naučnika i dobrih ljudi", kako ih je označio Radojčić, onda je, bez sumnje, u takve spadao i Jovanović. Stoga se sa puno osnova može postaviti pitanje: Zašto se Jovanović, rekao bih, bez preterivanja, visokosvesni naučnik, svrstao u red onih pisaca koji su idealizovali Račkog i Štrosmajera, a ovog potonjeg pretvarali čak u proroka i sveca? Zašto je i Jovanović, poput mnogih drugih, zaobilazio teme, ne samo one koje je pomenuo Radojčić, već i niz drugih, čijom obradom bi, nužno, morao izreći i poneku oporu o predvodnicima hrvatskog jugoslovenskog pokreta?

Čini se da se u odgovoru na ovo pitanje ne sme zaboraviti na vreme i politički trenutak u kojem je Jovanović napisao rasprave o Račkom i Štrosmajeru. To su godine posle atentata na Stjepana Radića, uvođenja šestojanuarskog režima i nastojanja kralja Aleksandra da integralnom jugoslovenskom politikom stvori unitarnu državu, kako u međunacionalnim odnosima, tako i u državnoj organizaciji. Temelji integralnog jugoslovenstva građeni su na idelizovanim ideološkim i političkim stavovima Račkog i Štrosmajera. Stoga režimu kralja Aleksandra nisu bile potrebne naučno objektivne i sveobuhvatne studije o Račkom i Štrosmajeru. NJih je, sa jasnim ciljem i zadatkom, trebalo samo uzdizati i hvaliti, jer, verovalo se, baš zato što je reč o Hrvatima, da će Hrvati brže, lakše i masovnije prihvatiti zvaničnu državnu ideju o tome da oni, zajedno sa Srbima i Slovencima, čine tri plemena jednog naroda.

Tekstovima o Račkom i Štrosmajeru Slobodan Jovanović dao je svoj doprinos jačanju integralne jugoslovenske misli. Taj doprinos nije bio mali, jer njegov ugled bio je veliki. On je bio neosporni autoritet i u njega i njegovo pisanje niko nije sumnjao. Naprotiv, svi su mu verovali.

Jugoslovenstvo nije bez izgleda

Teško je pretpostaviti da je hvalospeve o Račkom i Štrosmajeru Jovanović napisao pod bilo čijim pritiskom. Pre će biti da je to učinio uveren da integralno jugoslovenstvo nije bez izgleda, da ono može da učvrsti i ojača državu, do koje mu je, kao patrioti, veoma stalo. Zanimljivo je i to da se Jovanović nikad više, u potonjim decenijama, nije vratio temi koja se ticala Račkog i Štrosmajera i njihove jugoslovenske politike. Ako je, zakratko, i poverovao u mogući uspeh državne politike na osnovama integralnog jugoslovenstva, zanemarivanje te problematike može da posluži kao dokaz da se za sva vremena oslobodio iluzija koje je imao krajem dvadesetih i početkom tridesetih godina. Razočaran odnosima sa Hrvatima, svestan svih teškoća zajedničkog življenja sa njima, Jovanović je krenuo putem umnogome suprotnim od onog koji je trasirao tekstovima o Račkom i Štrosmajeru. Tako se dogodilo da je svojim radovima i ugledom koji je imao, za integralnu jugoslovensku misao pridobio znatan broj pristalica među Srbima, a sam je tu misao napustio. Zahvaljujući, između ostalih, i njemu, Rački i Štrosmajer i njihovo jugoslovenstvo, premda je često bilo čisto hrvatstvo, a nekada i velikohrvatstvo, još uvek su u našoj sredini, pogotovu za starije generacije, ne samo prihvatljivi već i nedodirljivi. Mit koji je o njima stvoren, i u čijem stvaranju je učestvovao i Jovanović, ali i čitav državni aparat prve kao i druge Jugoslavije, još traje uprkos mnogih i uverljivih dokaza koji taj mit osporavaju i narušavaju.

Prilikom jednog javnog razmatranja hrvatstko-srpskih odnosa, koje se desilo decembra 1939. godine, Jovanović je izjavio: "(...) mi smo svi grešili što smo preterivali sa unitarizmom: naša je želja trčala ispred stvarnosti". Ovom izjavom Jovanović je otvoreno priznao da se zalagao za nacionalni unitarizam, ali da je taj smer politike bio pogrešan. Nacionalni unitarizam, nametan silom, diktaturom, doveo je, po njegovoj oceni, do paradoksalne situacije - "da Jugosloveni nigde nisu tako nerado viđeni kao u postojbini Štrosmajera i Račkoga.

Skupo plaćene greške

Da se, kojim slučajem, Jovanović istraživački bavio odnosom Hrvata, posebno tzv. frankofurtimaša, ali i nekih uglednijih koalicionaša, prema Jugoslovenima još u okvirima Austrougarske, ne bi ga iznenađivala činjenica da "Jugosloveni nigde nisu tako nerado viđeni kao u postojbini Štrosmajera i Račkoga." Diktatura kralja Aleksandra i nasilno naturanje jugoslovenstva samo su dodatno izazvali odranije postojeći otpor i neprikrivenu mržnju "u postojbini Štrosmajera i Račkoga" prema Hrvatima jugoslovenskog opredeljenja. U Hrvatskoj oni su žigosani kao "posrbice" još s kraja XIX i početkom XX veka. Štaviše, "posrbice" su u Hrvatskoj napadane jednako kao i Srbi, a nekada čak i oštrije i žešće od Srba. Nacionalno ekskluzivni Hrvati smatrali su da su za nacionalno i državno jedinstvo Hrvata "posrbice" opasnije od Srba, jer su iznutra slabili i rastakali to jedinstvo. Stoga, ne mislimo da se antijugoslovensko raspoloženje u Hrvatskoj može ocenjivati kao paradoks. Naprotiv, to je prirodni ishod jednog dugotrajnog i smišljeno negovanog raspoloženja. To raspoloženje je do 1918. godine podržavano i okrepljivano iz Beča, a diktatura kralja Aleksandra samo ga je podžarila i raspalila. Da su naučnici, poput Slobodana Jovanovića, i srpski državnici i političari, poput kralja Aleksandra, poznavali raspoloženje, težnje i ciljeve Hrvata, pitanje je da li bi uopšte i pokušavali da im silom nametnu ideju koja ne samo da im nije bila bliska i prihvatljiva nego je njihovom ogromnom broju, koji nije smeo biti potcenjen, bila mrska i odbojna. Čini se da je ovo jedan očevidan dokaz koji pokazuje da naša nauka, a samim tim i naša politika, nisu bili na nivou zadatka pred kojim su se našli posle 1918. godine. Stvorili su državu sa partnerom kojeg nisu dobro poznavali, pa su zbog toga pravili greške, koje je srpski narod skupo platio i još uvek skupo plaća.

Dr Ante
Trumbić,
hrvatski
političar
koga je
Jovanović
uvažavao

Kada je integralna jugoslovenska misao doživela poraz, Jovanović nije odustao od jugoslovenstva. Ako je odbačeno jugoslovenstvo kao nacionalna ideja, to, po njegovom mišljenju, nije značilo da će ono biti odbačeno kao državna ideja. Naprotiv, predlagao je da se umesto nasilnog izjednačavanja Srba i Hrvata radi na njihovom političkom vaspitavanju, tako što će im se dokazivati "da njihov spas nije u njihovom plemenskom egoizmu i fanatizmu", već u jugoslovenskoj državnoj zajednici. Zalagao se za to da se ta zajednica uredi tako "da se u njoj i Srbi i Hrvati osećaju kao kod svoje kuće". Uočavao je da je sa Hrvatima zlo, ali je verovao da će bez Hrvata biti još gore. Stoga je smatrao da ne treba postavljati pitanje: "Hoćemo li mi i Hrvati jedni s drugima, nego moramo li jedni s drugima?" Jovanović je čvrsto verovao da moramo, jer, drugačije ne možemo ni mi Srbi a ni Hrvati očuvati slobodu. Zato je, držeći se Makijevelijevog saveta, da država koja zapadne u krizu treba da se vrati "na osnovno načelo, na njenu početnu zamisao", predlagao da se i jugoslovenska misao vrati na polaznu tačku. Drugim rečima, savetovao je i Hrvatima i Srbima da se sete šta je jugoslovenska misao za njih značila uoči Prvog svetskog rata, pa da je ponovo prigrle iz istih razloga.

Neosporno je da je Jovanović nastupao sa snažnim državotvornim i patriotskim osećanjem. Zbog toga je osuđivao, kao štetan i opasan, srpski i hrvatski nacionalizam, njihov plemenski egoizam i fanatizam. Bio mu je prihvatljiv samo jugoslovenski nacionalizam, koji bi služio jugoslovenskoj državnoj ideji. Poziv da se radi na političkom vaspitanju Hrvata i Srba tako što će im se dokazivati "da njihov spas nije u njihovom plemenskom egoizmu i fanatizmu", već u jugoslovenskoj državnoj zajednici, pokazuje i dokazuje da Jovanović nije dobro proučio i poznavao vekovne hrvatske nacionalne i državne težnje, planove i ciljeve. Da je proučio spise hrvatskih državnika i političara, ne bi mu izmakla iz vida činjenica da su svi oni, na različite načine i različitim putevima, želeli da stvore veliku, etnički čistu i katolički što jedinstveniju hrvatsku državu. To proizlazi iz spisa svih hrvatskih državnika i političara, bez obzira na njihovu partijsko-političku pripadnost i vreme kada su živeli i radili. Mnoge generacije Hrvata odgajane su u duhu pomenutih velikohrvatskih težnji i ciljeva. Za njih Jugoslavija nije bila cilj već sredstvo, koje nisu mogli da izbegnu, ali koje su hteli da iskoriste za stvaranje vekovima željene, velike i samostalne hrvatske države. Pri takvom raspoloženju i takvim težnjama Hrvata, Jovanovićev poziv iz decembra 1940, nekoliko meseci uoči napada Nemačke na Jugoslaviju, da se radi na političkom vaspitanju i upućivanju Srba i Hrvata "da njihov spas nije u njihovom plemenskom egoizmu i fanatizmu", već u jugoslovenskoj državnoj zajednici, uz svu dobronamernost, deluje politički naivno. Jovanović je, očevidno posmatrao i ocenjivao stanje u zemlji kabinetski, bez političke pragmatičnosti. Verovao je da se, u interesu državnog jedinstva, nacionalna energija Srba i Hrvata, može preusmeriti u dobrom pravcu i da se njome, u predvečerje rata i raspada Jugoslavije, može dirigovati, kako ne bi delovala razorno.

Imamo pravo da branimo Srpstvo

LJubav prema zemlji zasenila je briljantni um Slobodana Jovanovića. Svojim patriotizmom i osećanjem odgovornosti za opstanak države on je merio tuđi patriotizam i tuđa osećanja. Zbog toga što tuđi patriotizam i tuđa, hrvatska, osećanja nije dobro poznavao, u procenama je grešio, pa je stoga tražio da se čini ono što se u Hrvatskoj nije moglo činiti, jer za tako nešto nije bilo raspoloženja.

Spreman da radi na očuvanju teritorijalnog integriteta Jugoslavije, Jovanović je posle sporazuma Cvetković-Maček, kada je do kraja bilo otvoreno hrvatsko pitanje, smatrao da je time otvoreno i srpsko pitanje. S tim u vezi on je pisao: "Imamo, pravo, da branimo srpstvo. Kad se obeležava hrvatska etnička celina, onda se neminovno mora obeležiti i srpska entička celina. Bilo bi besmisleno tvrditi da u ovoj državi samo Hrvati imaju nacionalnu svest, i da samo oni imaju istoriju, dokle Srbi nemaju ni nacionalne svesti ni istorije, nego pretstavljaju jednu amorfnu masu koja se da mesiti kako se hoće. Čim se otvorilo hrvatsko pitanje, otvorilo se i srpsko, - i Srbi moraju ujedinjenim snagama braniti ono što je njihovo." Međutim, Jovanović je upozoravao Srbe da ne načine pogrešku i ne shvate da se njihov zadatak sastoji samo u odbrani srpstva. Oni su, po njihovom mišljenju, bili dužni da brinu i o državnoj celini, utoliko pre što Hrvati to nisu činili. Zauzeti uređivanjem svoje banovine, Hrvati su, kako je dobro uočio, "gotovo prestali misliti na državnu celinu. Oni se ne interesuju mnogo za organizovanje centralne vlasti. Ona im izgleda ili kao luksuz ili kao nešto što je potrebno samo Srbima radi njihove hegemonije. NJihova je očigledna težnja da od centralne vlasti otkinu što više i da je načine što nemoćnijom".

Ne samo da je Jovanović uočavao koliko je Hrvatima malo stalo do zajedničke države a mnogo do njihove banovine, već je ukazivao i na to šta su Hrvati dobili, a Srbi izgubili sporazumom iz 1939. godine. Taj sporazum, napisao je on, "dao je Hrvatima zasebnu jedinicu, ali je nije dao i Srbima. Srbi se nisu mogli mešati u čisto hrvatske stvari, dokle su se Hrvati mogli mešati u čisto srpske stvari, jer su ove ostale u nadležnosti centralne Vlade u kojoj su zasedavali i hrvatski ministri. Ovakvo rešenje Hrvatskog pitanja zacelo nije bilo sračunato s pogledom na posebne srpske interese".

Jovanoviću nije izmakla iz vida činjenica da su Hrvati, između dva rata, uspeli nacionalno da se organizuju a da su se Srbi u to vreme nacionalno demobilisali, prepuštajući državnoj vlasti, tj. "srpskim ministrima u Vladi da brinu o nacionalnim interesima". Međutim, srpski interesi, u centralistički uređenoj Jugoslaviji, nisu bili dovoljno zaštićeni, pa je Jovanović zaključio da bi oni još gore prolazili u Jugoslaviji koja bi bila uređena na federativnim osnovama.

Čuvao se oštrih reči

Nužno je naglasiti da se Jovanović, kad god je pisao o Hrvatima i o hrvatsko-srpskim odnosima, čuvao oštrih i reskih reči, koje bi ih mogle povrediti. Biranim izrazima, smireno, bez polemičkog žara i povišene temperature, iskazivao je svoje mišljenje sa uverenjem da ono može koristiti, da može pomoći u popravljanju uveliko poremećenih međunacionalnih odnosa. Samo tako mogu se shvatiti i sledeće ocene koje se tiču karakteroloških osobina Hrvata i Srba. Jovanović je napisao: "Što se tiče Hrvata, njihovo držanje nije bilo takvo da je moglo razbiti nepoverenje Srba. U Habzburškoj Monarhiji oni su se bili navikli da imaju dva programa: jedan maksimalan, a drugi minimalan. Prvi je sadržavao njihove najviše zahteve, u čije skoro ispunjenje ni oni sami nisu verovali; drugi program svodio je te zahteve prema danim mogućnostima, kad više, kad manje. Ni ostale nacionalne manjine u Habzburškoj Monarhiji nisu radile drukčije. Austrijski i mađarski političari nisu se mnogo uzrujavali maksimalnim programima nacionalnih manjina, iako su neki put u tim programima dolazile do izraza nesumnjivo separatističke težnje. U državi SHS Hrvatima se desilo ono što im se u Habzburškoj Monarhiji nije dešavalo. Srpski političari uzeli su njihov maksimalni program sasvim ozbiljno, takoreći doslovno. I zato, kad je Radić stao govoriti o nezavisnoj Hrvatskoj seljačkoj republici, Srbi su to shvatili, ne kao političku zdravicu, već kao početak hrvatskog otcepljenja. Oni nisu bili u stanju predvideti da će posle nekog vremena taj isti Radić primiti državu SHS, s dinastijom Karađorđevića i s jednim centralističkim Ustavom. Zbog oskudice psihološke pronicljivosti Srbi su na preterane hrvatske zahteve odgovarali preterano strogim merama državne vlasti, i time jednu i inače tešku situaciju činili još težom."


Tekstovima o Račkom i Štrosmajeru Slobodan Jovanović dao je svoj doprinos jačanju integralne jugoslovenske misli.
Taj doprinos nije bio mali, jer je njegov ugled bio veliki. On je bio nesporni autoritet i u njega i njegovo pisanje niko nije sumnjao. Naprotiv, svi su mu verovali.

Ovakvim pisanjem Jovanović je podelio krivicu za poremećene odnose. Hrvati su krivi jer su preterivali u svojim zahtevima, koji su često bili neozbiljni i nazdravičarski. Srbi su krivi zato što su sve hrvatske neozbiljne zahteve shvatali suviše ozbiljno, pa su na njih reagovali preterano strogo. Iz toga bi se moglo zaključiti da kad bi Hrvati manje zahtevali a Srbi primerenije i blaže reagovali na njihova potraživanja, međusobni odnosi bili bi bolji i skladniji.

Neprestano iznuđivanje i ucenjivanje Hrvata

Za ovakvo Jovanovićevo ocenjivanje srpsko-hrvatskih odnosa ne bi se moglo reći da je pogrešno. Međutim, ono je, po našem viđenju, pojednostavljeno. On je potcenio neprestane hrvatske zahteve, koji su se često pretvarali u iznuđivanje i ucenjivanje. Na jednom mestu čak je napisao: "Ne vredi se zaustavljati na onim hrvatskim preteranostima, po kojima bi Drina imala biti granicom između Hrvata i Srba..." Ovakav potcenjujući odnos hrvatskih zahteva za granicom na Drini teško je objasniti, baš zato što je reč o izuzetnom i vanserijskom intelektualcu. Ne želimo da budemo nepravedni prema Jovanoviću i da njegove ocene i njegova viđenja Hrvata i hrvatsko-srpskih odnosa, merimo savremenim znanjima i naučnim dostignućima. Sigurno je da je nauka, u međuvremenu, napredovala i da se danas, kad je reč o Hrvatima i Hrvatsko-srpskim odnosima, zna mnogo više no što se znalo pre četiri-pet decenija. Međutim, težnje Hrvata da granice svoje države postave na Drini nisu nikakvo naučno otkriće novijeg vremena. Svako ko je čitao spise, gotovo bez izuzetka, svih značajnijih hrvatskih političara novijeg vremena (Račkog, Štrosmajera, Starčevića, Kvaternika, Supila, Radića, Mačeka, Pavelića i niza drugih) sa lakoćom je mogao uočiti da su Bosna i Hercegovina u svima njihovim geostrateškim i geopolitičkim planovima zauzimale jedno od najvažnijih mesta. Odnositi se prema tim planovima sa nipodaštavanjem, čak i posle rata 1941-1945, kad su oni, makar i nakratko, bili ostvareni, podatak je koji pobuđuje sumnju o političkoj pragmatičnosti i dalekovidosti Slobodana Jovanovića.

On je uviđao da su Hrvati, dugo "živeći u tuđoj državi", "navikli da u državi vide jednu neprijateljsku silu", da su "pristajali da ostanu u Jugoslaviji, ali pod uslovom da budu organizovani kao "corpus separatum", ali nije shvatio da je corpus separatum samo jedna faza u etatizaciji Hrvatske, koja bi se potom, osamostalila i, na kraju, izdvojila iz Jugoslavije, kako je učinila 1991. godine.

Dragiša Cvetković i
Vlatko Maček
posle pregovora koji su
doveli do saglasnosti

Kada se pročita sve što je Jovanović napisao o Hrvatima i hrvatsko-srpskim odnosima, nameće se utisak da je on te teme objašnjavao sa puno takta i obzirnosti. Vodio je računa o hrvatskoj osetljivosti i stoga što nije prestao da veruje da je život u državnoj zajednici sa njima moguć i da je neophodan. U to je verovao čak i posle strašnih pokolja Srba počinjenih od strane ustaša 1941-1945. godine. Stoga te pokolje nigde nije javno žigosao i osudio, premda su ga teško pogađali.

Tekstovi iz 1953. godine

Neobjektivno i nekritično pisao je i o Supilu i o Trumbuću. I njih je, suprotno istorijskim činjenicama, prikazivao samo kao dosledne Jugoslovene, premda se pouzdano zna da njihov razvojni put nije bio jednosmeran. Zanimljivo je da je beleške o Supilu i Trumbiću Jovanović pisao u poznim godinama, posle 1953, u vreme Brozove Jugoslavije. Sudeći po tome on je, kad je reč o predstavljanju Hrvata, ostao dosledan. Pošto mu je stalo do Jugoslavije, koja je bez Hrvata bila nezamisliva, o njima je uvek pisao samo ono što ih nije vređalo, što im je moglo ići u prilog i što im je godilo. Ono što bi ih moglo ljutiti, što im ne bi prijalo, on je izostavljao. O tome nije hteo da piše i to je prepuštao drugima.

Kada je raspravljao o odnosima u izbegličkoj vladi u vezi sa pokoljima, činio je to kao nezainteresovani posmatrač, kao hroničar koji želi da otrgne od zaborava dramatične događaje i mučna vremena. Opore reči imao je samo za Jurja Krnjevića zato što je stalno imao "na umu likvidaciju Jugoslavije u interesu suverene Hrvatske države", u čemu se "potpuno slagao s Hrvatima u Americi, koji su bili čisti i otvoreni separatisti". Krnjevića nije mario ni zato što je o Jugoslaviji i o Srbima mislio rđavo, što je bio obuzet fiks-idejom "da su Srbi, od samog početka, po jednom duboko smišljenom planu, išli na to da podjarme Hrvate". Taj hrvatski političar bio mu je nesimpatičan i zato što je pokolje nad Srbima u Hrvatskoj ignorisao, što ih je potcenjivao i, bezmalo, stavio ih "u istu vrstu običnih partijskih gonjenja kao što je za vreme diktature bilo masovno otpuštanje hrvatskih učitelja".

Na osnovu svega što je Slobodan Jovanović napisao o Hrvatima i hrvatsko-srpskim odnosima može se zaključiti da je najpre nastupao sa stanovišta jugoslovenskog nacionalnog a potom državnog jedinstva. On uopšte nije bio srpski nacionalista, a najmanje srpski šovinista. Pre bi se moglo reći da je bio i da je do kraja života ostao jugoslovenski nacionalista.

 
| vrh strane | sadržaj broja |  

PRVI BROJ SRPSKOG NASLEĐA IZAŠAO JE IZ ŠTAMPE NA BADNJI DAN LETA GOSPODNJEG 1998.


[ novi broj | arhiva | kontakt | promena jezika ]
webmaster@srpsko-nasledje.co.yu


Copyright © 1998. NIP „GLAS“