Stotinu knjiga i dve hiljade studija nosi njegovo ime. Neka njegova dela, pisana
u odbranu Srpstva, svrstavaju se među kapitalna, a danas se, bolje nego ikad, vidi s kolikim darom predviđanja su
bila napisana. Pa ipak, mnogo je poznatiji u inostranstvu nego u Srbiji. Ko je prof. dr Laza Kostić?
OKLEVETAN I ZABRANJIVAN
Piše:
Vasko Kostić
|
 |
Jedini greh mladog i brilijantnog naučnika, velikog Srbina i rodoljuba, bilo je članstvo
u "Komesarijatu za civilnu upravu", formiranom pod nemačkom okupacijom. Posle raskida sovjetsko--nemačkog
pakta podneo je ostavku, nekoliko puta odbijao predlog da uđe u Nedićevu vladu, pobegao iz Beograda pred poterom
Gestapoa... ali ga to nije spasilo da ga, posle oslobođenja, u odsustvu ne izvedu na Sud časti i proglase za
ratnog zločinca. Ipak, u izbeglištvu, nastavio je da neumorno radi na argumentovanoj, naučnoj odbrani srpstva.
Ni danas nije do kraja rehabilitovan, niti su u zemlji izdata njegova dela (osim nekoliko). Ostaje pitanje:
da ga nisu zabranjivali nego objavljivali i čitali...
|
Tačno na Savindan ove 1999. navršilo se 20 godina od smrti prof. dr Laza Kostića, poznatog širom svijeta, ali ne
i u njegovoj otaybini, kojoj je posvetio svoj dugi i plodni život. Čime je on toliko zadužio otaybinu da ga ona ne
bi smjela zaboraviti? Dovoljno je reći da je objavio 98 knjiga i preko 2.000 studija i rasprava naučnog sadržaja u
raznim publikacijama. Među knjigama ima i kapitalnih djela i univerzitetskih uybenika, a sve ostalo su djela u odbrani
Srpstva, srpskih teritorija i o srpsko-hrvatskim odnosima kroz vjekove. Iz njegovih djela se vidi koliko je imao dara
za predviđanje događaja. Svojim knjigama je panično upozoravao na ono što će se desiti i pružao ogromne količine dokumenata
i argumenata koji su mogli preokrenuti tokove događaja, da su uzeti u obzir. Nažalost, njegove knjige su bile zabranjene
u SFRJ, a u svijetu ih nije mogao svak čitati jer su pisane na srpskom i ćirilicom.
 |
Lazo M. Kostić prekinuo porodičnu tradiciju svešteničkog poziva, dugu 13 generacija |
 |
Sveštenička kuća iz Donjeg Grblja
Ko je Lazo M. Kostić? Odakle je i ko su mu roditelji i stariji preci? Što je on bio po profesiji i kakav mu je bio
životni put? Da li je ratni zločinac? Ko su mu potomci? Na sve to, i još ponešto, pruženi su odgovori u knjizi Crnogorac
svesrpski velikan, koja se zbog malog tiraža nije ni pojavila u knjižarama. Kao moto na prvoj strani knjige su Lazove
riječi: Sa oznakom "Crnogorac" hteo sam da naglasim da sam najčišći i najnesumnjiviji Srbin!
Lazo je rođen 15. marta 1897. u bokeljskm selu Vranovići (Donji Grbalj), gdje mu je službovao otac, pop Marko Kostić,
13-ti po redu sveštenik iz te svešteničke kuće, koja je dala još i tri monahinje. U ono doba sveštenici nisu bili
samo bogomoljci i čuvari vjere pradjedovske. Popovi su bili na čelu populacije u svakom pogledu: u ratu vojskovoće,
u miru savjetnici, u politici lideri i čuvari nacionalnog identiteta, u prosvjeti učitelji, u kulturi nosioci svih
aktivnosti. U jednoj od kuća Kostića u istoimenom zaseoku radila je najstarija narodna škola na srpskom jeziku u Boki
i Crnoj Gori (pa i dalje), osnovana 1776. godine. Više od jednog vijeka držali su je i u njoj bili učitelji sveštenici
iz kuće Kostića, koja je iznjedrila i Laza Markovog.
Lazova majka Darinka bila je kćerka kapetana Sava Petkovića, pomorskog kapetana duge plovidbe, poznatijeg u Južnoj
Americi nego u našoj zemlji. Darinka je rođena na brodu svoga oca i do sedme godine je plovila sa ocem i majkom širom
svijeta. Još u djetinjstvu je naučila nekoliko stranih jezika. Pomagala je majci u podizanju mlađe braće, koja su
se takođe rađala na brodu. Po udaji, kao popadija, bila je glavna savjetodavka ženama, provodayija i babica. Rodila
je šestoro djece: dva sina i četiri kćeri. U to vrijeme je njen otac bio zapovjednik na nekoliko brodova crnogorskog
knjaza Nikole. Jahtu "San Mishel" za knjaza Nikolu preuzeo je u francuskoj luci Nantes kapetan Savo lično
od bivšeg vlasnika, romanopisca i vizionara Žila Verna, i sa njom uz mnogo nevolja doplovio do Boke. Na njoj se zavijorila
prva srpska zastava na moru poslije propasti srednjovjekovnog srpskog carstva, pa je i zbog toga bilo neprilika.
Nakon smrti Lazovog djeda, protojereja Lazara Đurovog, pop Marko je primio očevu parohiju (Krtoljsku), pa je Lazo
završio osnovnu školu u Krtolima. Klasičnu gimnaziju je, zbog raznih nevolja i ratnih prilika, pohađao u Kotoru i
Zadru, privatno polagao ispite na Cetinju i u Sarajevu, a maturirao u Sremskim Karlovcima. U međuvremenu, kada je
počeo rat, od austrougarskih vlasti je bio mobilisan i kao gimnazijalac upućen u Školu rezervnih oficira u Sarajevu.
Oktobra 1918. je došao u Boku na kraće odsustvo, ali se nije vraćao u jedinicu po ratnom rasporedu. Dezertirao je,
krio se po Luštičkim šumama i formirao naoružanu odmetničku "Srpsku gardu". (O njoj je bilo riječi u 12-om
broju "Srpskog nasleđa".)
Frankfurtski doktor, sekretar Državne statistike
Mijenjanje raznih škola i privatno učenje i polaganje ispita imalo je i dobrih strana. Lazo je tako više naučio nego
što se nauči tokom redovnog školovanja. Po očevoj želji, u martu 1919. primljen je na Bogoslovski fakultet, ali čim
je čuo da je u Beogardu otvoren Pravni fakultet, prešao je na taj fakultet još u toku školske 1919/20. godine i završio
ga sa visokim ocjenama za manje od dvije godine. Već 1921. godine je zadovoljio stroge kriterije i postavljen je za
sekretara Državne statistike Kraljevine SHS. To mu je bilo sudbonosno da se počne baviti demografskim odnosima, pa
je uz rad vanredno završio i Ekonomsko-sociološke studije, na čemu je i doktorirao avgusta 1923. u Frankfurtu na Majni.
Dakle, za svega 4 godine završio je dva raznorodna fakulteta i doktorirao, od čega je pola vremena istovremeno radio
u državnoj službi na složenim poslovima, bez odgovarajućih stručnih pomoćnika. Bio je prvi visoki stručnjak ekonomsko-statističkih
nauka u Kraljevini Jugoslaviji i prvi je uveo ekonomsku statistiku na fakultete i u privrednu praksu.
Uporedo sa komplikovanim statističkim istraživanjima i sređivanjima obilja podataka (tada još nije bilo elektronskih
računara), Lazo se bavio i pravnim naukama. Postepeno je obradio cjelokupno administrativno pravo (tri knjige velikog
formata sa preko 1.200 strana), prvo i jedino u Kraljevini Jugoslaviji, ako se ne računaju dva nedovršena pokušaja.
To su bili i jedini uybenici iz te oblasti. Napisao je i uybenik Ustavnog prava, takođe prvi i jedini u Kr. Jugoslaviji.
Uporedo sa poslovima u Beogradu, Lazo je od 1926. bio vanredni profesor Javnog prava i na Pravnom fakutetu u Subotici.
Nije imao na raspolaganju ni službeno ni privatno vozilo. Dva puta sedmično je putovao u Suboticu parnom željeznicom.
Iste godine je izabran i za vanrednog profesora Ekonomske politike i Statistike na Pravnom fakultetu LJubljanskog
univerziteta. I tamo je bio profesor-putnik. Da ne bi gubio vrijeme, noću je putovao, a danju radio. Imao je i drugih
ponuda, ali ih je morao odbiti. Toliko tražen, a tako mlad! Tada još nije imao ni 30 godina.
Dva fakulteta, pet jezika
Od 1929. godine pa nadalje bio je redovni član Međunarodnog statističkog isntituta u Hagu, i to veoma aktivan. Učestvovao
je na naučnim zasjedanjima tog instituta u Rimu, Londonu, Varšavi, Pragu, Berlinu, Atini, u dalekoj Moskvi (tada se
nije putovalo avionima) i u još daljem Tokiju. Članstvo u ovom međunarodnom institutu bila je velika čast, rezervisana
samo za mali broj svjetskih eksperata. Kada je postao član, imao je svega 32 godine i bio čitavu deceniju mlađi od
do tada najmlađeg člana ovog instituta. Na zasjedanjima nije bio pasivan posmatrač. Podnosio je referate i učestvovao
u diskusijama i to na stranim jezicima. Odlično je vladao njemačkim, italijanskim i francuskim, a dobro se služio
ruskim, češkim. Bez teškoća i rječnika se služio literaturom na latinskom, starogrčkom, staroslovenskom i crkvenoslovenskom.
Godine 1937. Lazo je bio inicijator i jedan od tri osnivača Ekonomsko-komercijalne visoke škole u Beogradu. Ta škola
je ubrzo dostigla visok ugled, a imala je rang fakulteta (nije bila viša nego visoka). Kasnije će prerasti u Ekonomski
fakultet. Naravno, Lazo je bio profesor i ove visoke škole, uporedo sa svim ostalim obavezama.
Između dva svjetska rata prof. dr Lazo je dva puta biran za dekana Ekonomsko-komercijalne visoke škole i jedan put
za dekana Pravnog fakulteta. Mnogi će pomisliti da je toliko rada donosilo i mnogo para. Uprkos svemu, Lazo je skromno
živio. Ne samo da nije imao automobil i vilu na Dedinju, kao njegove kolege, nego nije imao ni vlastitu kućicu ili
privatni stan. Stanovao je na četvrtom spratu stambene zgrade u Mutapovoj ulici. Imao je nesreću da mu dva puta bude
opljačkan stan i da tu zgradu pogodi avionska bomba u aprilskom ratu 1941. g. i sve mu uništi. Najveća nesreća ga
je zadesila prije rata, januara 1939, kada mu je umro desetogodišnji jedinac Marko. Druga velika nesreća ga je zadesila
novembra 1943, kada su mu Nijemci objesili mlađeg i jedinog brata Mirka.
Osim nesrećnog sina, Lazo je imao i dvije kćeri: Grozdanu, majku poznate i rano preminule glumice Zorice Šumadinac,
i Darinku, profesora književnosti, dugogodišnjeg lektora lista "Politika", sada u penziji.
"Greh" iz Drugog svetskog rata
U čemu se, i da li se uopšte ogriješio Lazo Kostić u Drugom svjetskom ratu?
Lazo nije mnogo cijenio kneza Pavla Karađorđevića i njegovu politiku, ali ga nisu oduševljavale ni martovske demonstracije.
Vjerovao je da Srbi imaju pametniji izlaz iz teške situacije. To ga nije spriječilo da se javi mobilizacijskom punktu
po ratnom rasporedu ne čekajući poziv. Želio je dati lični primjer studentima. Aprilski rat ga je zatekao u Kragujevcu
kao rezervnog oficira.
Po kapitulaciji, vratio se u Beograd. Nije bio član nijedne kvislinške vlade, što mu je bilo pripisano. Kao pravni
teoretičar dobro je znao što znači "vlada" pod tuđinskom okupacijom. "Vlada" je institucija koja
vlada narodom i državom. NJeno osnivanje pod okupacijom priznaje stanje savezništva sa okupatorom. "Komesarijat
za civilnu upravu" je nešto drugo.
Po Međunarodnom pravu nije samo moguće nego je i obavezno osnivanje admnistracije za olakšanje stanja i sprečavanje
istrebljenja porobljenog naroda. Prvi Komesarijat nije bio ni Nedićev, niti bilo kojeg pojedinca. Osnovala ga je grupa
istaknutih ličnosti iz svih srpskih krajeva, koje su trezveno razmatrale nezavidnu situaciju i mjere koje bi trebalo
preduzeti da se spasi što se još spasiti može. Pogotovo kad su Hrvati osnovali svoju NDH i doveli u pitanje biološko
održavanje Srpstva.
Bliži Draži nego Nediću
Komesarijat je činilo 5 ličnosti iz uže Srbije, 2 Crnogorca, po jedan Hercegovac, Ličanin i Bokelj (Lazo Kostić).
Tada se nije moglo znati da li će buknuti ustanak, ni što smjeraju Nijemci, a bio je na snazi njemačko-sovjetski pakt.
Čim je taj pakt raskinut, Lazo je podnio neopozivu ostavku. Koliko je Komesarijat ublažio muke narodu i koliko je
učinio za spas izbjeglica iz Slovenije, Bosne i Hrvatske, koje su pohrlile da potraže spas u Srbiji, tek bi trebalo
objektivno utvrditi i objelodaniti.
Nakon ovoga se Lazo povukao, ali nije imao mira. Evo njgovih riječi: Za celo vreme rata je traženo od mene ili da
nešto napišem ili da održim neki govor. Bar sto puta je to traženo od mene. I sto puta sam odbio sa istim obrazloženjem...
I tako celo vreme rata ni slova publikovao nisam, ni reč javno progovorio nisam (dok nisam 1944. pošao u šumu). Ni
mnogi drugi nisu pisali ni govorili, ali niko to od njih nije ni tražio...
Milan Nedić nije imao nikakvu ulogu u stvaranju Komesarijata, a od kada je formirao svoju vladu, u više mahova je
nudio Lazu razne funkcije: ministarstvo, savjetništvo, predsjedništvoDržavnog savjeta itd. Sve je to Lazo odlučno
odbijao. Od Nedića bliži mu je bio Draža Mihajlović, ali je odbio i njegovu ponudu 1942. da mu se pridruži radi izrade
projekta novog Ustava posljeratne jugoslovenske vlade. Tek kad su mu prijatelji signalizirali da mu Gestapo priprema
hapšenje, pobjegao je u šumu, ali ne da se oružjem bori nego da se skloni. U Švajcarsku je stigao 1. maja 1945, što
znači prije završetka rata, i izdržao višegodišnje teške izbjegličke muke.
Državni sud FNRJ nije imao elemenata da ga proglašava krivim, pa mu je njegov kolega i predratni prijatelj dr Milan
Bartoš nekoliko puta nudio dobar položaj ako se vrati u zemlju. Ipak su ga optužili, ali to su uradile njegove druge
bivše kolege. "Sud časti Ekonomsko-komercijalne visoke škole", optužnicom br. 150, od 26. marta 1945. otužio
je prof. dr Laza Kostića zbog dela kulturne, administrativne, privredne i političke saradnje sa neprijateljm i njegovim
domaćim pomagačem. Optužnica ga je teretila i za namjeru da likvidira ovu visoku školu (u čijem je osnivanju učestvovao).
Raspravljalo se bez prisustva optuženog, bez branioca po službenoj dužnosti, pa čak i bez tužioca. Zaključak je bio
da se optužnica br. 150. preda Međunarodnom sudu za ratne zločine. Od toga, nravno, nije ništa bilo, jer nije bilo
nikakvih dokaza. Ipak je na predlog ove visoke škole Lazo i formalno 28. juna 1945. otpušten ih državne službe. Ostala
je crna mrlja na svijetlom liku čestitog prof. dr Laza Kostića i njegove ugledne porodice. Ovu crnu mrlju ne bi trebalo
brisati nego samo prenijeti sa Laza na njegove klevetnike i "sudije".
Tri decenije u odbrani Srpstva
 |
Grob u tuđini: "Za pedeset godina, Srbi će me vratiti u otadžbinu", rekao je pred smrt prof.
Lazo Kostić |
 |
Lazo je teško prebolio i na ovaj način nanesene boli, utoliko prije što su svi klevetnici, "tužioci" i
"sudije" bili visokoškolovani Srbi. Ipak ga to nije pokolebalo da čitav ostatak života, od preko tri decenije
provedene u egzilu, posveti naučnoj odbrani Srpstva. Što je sve radio za Srpstvo, to je preduga priča za ovu priliku,
jer bi trebalo barem pobrojati objavljenih 80 knjiga (bez 18 predratnih) i preko 2.000 studija i polemika u raznim
publikacijama. Ovdje ćemo pomenuti samo neka međunarodna priznanja.
Početkom 1945. g. izabran je za redovnog člana NJemačkog statističkog udruženja u Minhenu. Do tada, on je bio jedini
ekspert u tom udruženju iz južnoslovenskih zemalja i jedan od svega deset stranaca u tom udruženju.
Početkom 1955. g. izabran je za redovnog člana Američkog statističkog udruženja "American Statistical Association"
u Vašingtonu (6. D.S. 1108-16. Street HB) kao jedini iz južnoslovenskih zemalja.
Od 1960. godine bio je redovni član Ekonomskog instituta Univerziteta u Čikagu "The Econometric Society He Univerzitum"
(Čikago 37 III).
Godine 1964, kada još nije bila objavljena ni trećina Lazovih djela, osnovan je Srpski narodni univerzitet "Dr
Lazo M. Kostić", čime je on još za života bio posebno počašćen (1022. Vest Neishnel, Aveni Milvoki). Dvije godine
kasnije počeo je izlaziti list "Srpstvo", kao organ SNU "Dr Lazo M. Kostić", u kome je ustupan
značajan prostor Lazu i onima koji su pisali o njemu i njegovom djelu.
Ne nažalost, nego na bruku i sramotu, Lazu Kostiću nije bilo mjesta u poratnim enciklopedijama, kako zagrebačkog
tako i beogradskog izdanja. A te enciklopedije su nadgrađivane na predratno "Sveznanje", koje je maksimalno
eksploatisano, a da autori "Sveznanja", među kojima je i prof. dr Lazo Kostić, nisu ni pomenuti. Mnogi autori
potkradaju Laza objavljujući svoje knjige i feljtone, u kojima nije teško prepoznati Lazova djela, a da njega i ne
pomenu. Čak ni velika i najnovija "Istorija srpskog naroda" u 6 knjiga sa 10 tomova (1994) ne pominje ni
Laza ni njgova djela. Hoće li svekoliki srpski narod imati snage da ovu nepravdu ispravi!
Sahranjen na katoličkom groblju
Hvala pojedincima, Urošu Seferoviću, Đuru Radojeviću, Miodragu Nikoliću, Draganu Subotiću, Rastislavu Petroviću,
Dobrici Gajiću, Iliji Pavloviću i drugima koji ulažu napore da se Lazo Kostić potpuno rehabilituje za "ratne
zločine", da mu se makad i posmrtno oda odgovarajuće priznanje i ispuni posljednja želja. Nažalost, akademije
nauka i ministarstva Srbije i Crne gore, istorijski instituti i druge ustanove kojima bi to bila dužnost ne oglašavaju
se o ovom pitanju. Ako se i oglase, neće biti dovoljno deklarativno izjašnjenje. Potrebno je izdati njegova sabrana
djela, jer se nijedno njegovo djelo nigdje više ne može nabaviti.
Lazo Kostić je umro 17. januara 1979. u samoći, u tuđoj zemlji, u kojoj je i sahranjen u katoličkom groblju. Tom
velikom i beskompromisnom borcu za Srpstvo, srpsku ćirilicu i pravoslavlje, na nadgrobnoj ploči, uz izrazito katolički
tip krsta, stoji latinični tekst: Prof. dr. jur. Lazar M. Kostić 1897-1979. Ako ima duše, Lazova duša neće imati mira
dok pod tom pločom leže njegovi zemni ostaci (a leže već dvije decenije). Ako živi ljudi, koje je Lazo zadužio svojim
djelom, imaju dušu, ispuniće Lazovu posljednju želju. A kako je ona izražena, vidi se u članku "Kanadskog Srbobrana"
od 25. oktobra 1985, koji ovako počinje: Dr Lazo M. Kostić... zakupio je grobnicu na 50 godina sa željom i nadom da
će ga zahvalno Srpstvo jednoga dana preneti u oslobođenu njegovu ljubljenu Boku Kotorsku.
|